Aneta Lalić: „U Hrvatskoj položaj civilnih žrtava rata je nepriznat institucionalno i legislativno“

Aneta Lalić: „U Hrvatskoj položaj civilnih žrtava rata je nepriznat institucionalno i legislativno“

Na nedavnoj studijskoj posjeti organizacijama civilnog društva u Zagrebu koje se bave kulturom sjećanja razgovarala sam sa Anetom Lalić iz Srpskog narodnog vijeća. Pričale smo položaju nacionalnih manjina i o suočavanju Hrvatske sa zločinima koji su se desili na njenoj teritoriji.

Razgovarala: Milica Pralica

Aneta Lalić je voditeljica Odjela za kulturu u Srpskom narodno vijeću, dugogodišnja aktivistkinja Centra za mirovne studije, članica Antifašističke lige Republike Hrvatske i zagrebačkog pododbora Srpskog kulturnog društva(SKD) Prosvjeta.

Kakav je odnos hrvatske vlasti prema nacionalnim manjinama? Poštuju li se Konvencije i zakoni o nacionalnim manjinama?

Aneta Lalić: Rekla bih da učimo putem pokušaja i pogrešaka i da je u svakom slučaju nekakvo sistemsko znanje o nacionalnim manjinama i njihovim manjinskim i ljudskim pravima do danas akumulirano. Postoje izvrsni ljudi na nekim od vodećih pozicija koji dobro i savjesno rade svoj posao. Postoje lekcije koje smo mukotrpno usvajali u pristupnom procesu. Nešto se naučilo kroz političke pregovore i svojevrsno emancipiranje dekretom bez kontinuiranog obrazovanja kadrova. No, sve skupa daleko smo od rutinskog djelovanja i zaštite nacionalnih manjina kroz utvrđene mehanizme i procedure. I danas je u odnosu individue i države vrlo često neophodan posrednik bilo kao područno vijeće nacionalne manjine bilo kao nevladina udruga koja se bavi pitanjima nacionalnih manjina na datom području.

Sa kojim se problemima susreću povratnici u Hrvatskoj?

13884404_10153914683249372_1019906636_n

Aneta Lalić

Aneta Lalić: Povratnici srpske nacionalnosti u Hrvatskoj se poput svojih komšija susreću sa nizom egzistencijalnih problema. No, ono što daje specifičnu težinu okolnostima u kojima žive jeste naravno njihovo manjinstvo odnosno pripadnost srpskom narodu koja je, na žalost, i dvadeset godina nakon rata i dalje jedan od najjasnijih indikatora demokratičnosti i ljudskih sloboda u Republici Hrvatskoj. Problemi se dakle kreću od nezaposlenosti i siromaštva do nepovoljnih životnih izgleda za mlađe generacije i snažnih asimilacionističkih tendencija kojima se deprivirani i označeni po bilo kome ključu zaista jako teško odupiru. Upravo je to kako se odnosimo spram označenih i najranjivijih skupina pokazatelj koliko smo kao društvo zreli i koliko smo kao država odgovorni za sve svoje građane. Uprkos svemu što je iza nas na tom mukotrpnom putu učenja demokratiji i evropskih integracija, rekla bih da smo i dalje jako daleko ili da smo, u uvjetima radikaliziranja desnih političkih opcija u cijeloj Evropi, sve dalje od ravnopravnosti i jednakosti za sve ljude.

Kada govorimo o kulturi sjećanja i suočavanju sa prošlošću gdje se nalazi Hrvatska danas?

Aneta Lalić: U Hrvatskoj proces suočavanja s prošlošću u institucionalnom smislu nije niti započeo. Tu prije svega mislim na hrvatsko pravosuđe i gotovo potpuni izostanak presuda za zločine nad srpskim civilima počinjene u vojnim operacijama ili u pojedinačnim djelovanjima pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Ukoliko stvar promatramo šire sasvim sigurno da hrvatska država nema pravog odgovora niti na uništavanje imovine u vlasništvu Srba van zona ratnog djelovanja, a o sudbini i životu Srba u urbanim sredinama tokom trajanja rata se još uvijek niti ne govori. Kada i ako se govori o bilo čemu navedenom to čine istaknuti pojedinci i neumorne nevladine organizacije uključujući i nacionalnu koordinaciju vijeća sprske nacionalne manjine. No, to je vaninstitucionalna razina koja je objektivno limitirana i na žalost sve manje relevantna našim evropskim institucijama i partnerima i to posebno nakon ulaska Republike Hrvatske u Evropsku uniju. Naravno, pitanje suočavanja s prošlošću je uvijek povezano sa iskustvom Drugog svjetskog rata na cjelokupnom postjugoslovenskom području. Hrvatska na, našu žalost, tu nije izuzetak. Pitanje odnosa prema genocidu i holokaustu kao i prema antifašističkoj oružanoj borbi Srba i Hrvata i svih drugih naroda protiv okupatora i domaćih fašista je ključno u razumijevanju složenosti procesa suočavanja s prošlošću.

Zašto se Hrvatskoj teško suočiti sa prošlošću?

Aneta Lalić: Prije svega zato što za to ne postoji institucionalna podrška i volja. Nema političkih aktera koji su u stanju autentično i bez predizbornih kalkulacija i postizbornog koaliranja započeti takav proces. Naprotiv, teška i neotvorena pitanja se iracionaliziraju i dogmatiziraju što sasvim sigurno dodatno obeshrabruje na suočavanje sa svim nepravdama u ratu i nakon rata počinjenim nad nehrvatskim stanovništvom. Osim toga sasvim je sigurno veliko breme i prevrat učinjen u kulturi i nad kulturom kroz sistematsko uništavanje knjižne građe na ćirilici ili marksističkog sadržaja. Nemoguće je nespomenuti i uništavanje spomeničkog antifašističkog naslijeđa među kojima je svakako bilo izvrsne spomeničke plastike. No, strašnija i od te je činjenica da su ti spomenici vrlo često bili posvećeni žrtvama fašističkog i ustaškog terora što ukazuje na stravičnu inspiriranost najgorim i najsramnijim periodom hrvatske povijesti.  U zemlji u kojoj se inzistira na nepogrešivosti i nevinosti s jedne i bešćutnosti i zločinu s druge strane sasvim je jasno zašto je tako teško govoriti o vlastitoj sramoti. Oni koji to ipak čine najhrabriji su članovi našeg društva, jer odbijaju da ostanu i „rade što žele u svoja četiri zida“ i jako dobro razumiju da ničeg antihrvatskijeg nema od hrvatkog nacionalizma.

Postoji li mogućnost  da se Hrvatska u bliskoj budućnosti  suoči sa prošlošću i prihvati odgovornost?

Aneta Lalić: Takva mogućnost se gradi decenijama kroz ugradnju iskustva bolne prošlosti u javne politike, kroz sustav obrazovanja, kroz odgovorno djelovanje medija, kroz izgradnju snažnih i nezavisnih muzejsko-istraživačkih institucija, kroz podržavanje i poticanje na angažirano umjetničko djelovanje kao i kroz prepoznavanje individualnog ljudskog čina kao moralnog i humaniziranog odnosa prema povijesti. Dakle, uzevši sve to u obzir rekla bih da takva mogućnost ne postoji.

Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista su 27. jula obilježili 75. godina ustanka naroda Like u Srbu. Sa druge strane ustanak su obilježavale i pristalice ustaškog pokreta. Recite mi više o obilježavanju ustanka na Srbu. Zašto je Srb bitan za Hrvatsku i njeno društvo?

Aneta Lalić: Ustanak u Srbu trasiran je višemjesečnim terorom koji su činile jedinice zloglasnog Maksa Luburića u ličkim selima poput Donje Suvaje, Bubnja, Osredaka. U vreme ustanka uveliko su radila stratišta koncentracijskog sustava Gospić-Jadovno-Pag, a Kordun, Banija i Bilogora su već bili zavijeni u crno deportacijama, neposrednim terorom i masovnim likvidacijama. Početak ustanka je zapravo ključan momenat početka otpora protiv u tom trenutku najmoćnijih vojnih sila fašističke Italije i nacističke Njemačke kao i protiv stravične ustaške države i njezinih učinkovitih derivata. Bitnost ustanka u Srbu mjeri se doista tektonskim geopolitičkim pomjeranjima koji su ga uvjetovali i nevjerojatno snažnim i sasvim sigurno neočekivanim odgovorom ustanika.

Šta za Hrvate danas znači obilježavanje ustanka na Srbu?

Aneta Lalić: Rekla bih da je obilježavanje godišnjice ustanka na neki način obesmišljeno i da zapravo vrlo često nema nikakav značaj. Prema mome osobnom iskustvu odsustvo značaja i ravnodušnost većine nemjerljivo je opasnija pojava za naše društvo od pažnje koju najradikalniji desno orijentirani politički akteri ili pak filoustaše iskazuju prema obilježavanju Dana ustanka. Niti negacionizam kao poricanje holokausta i genocida niti najgrublji revizionizam ne bi tako jednostavno dopirali do školskih učionica, propovedaonica, saborske govornice ili javne televizije da prethodno većina nije ušutkana ili demotivirana.

Da li novo tumačenje istorije sa sobom donosi i drugačije obilježje ovog ustanka?

Aneta Lalić: Reintepretiranje uzroka, toka i posljedica ustanka u Srbu ima za cilj prije svega umanjivanje i skrnavljenje Narodno-oslobodilačkog pokreta te rakovim hodom konstruiranje nekakvog višestoljetnog četničkog identiteta srpskog naroda i na koncu, ali ne i manje važno, legitimiranje ustaške države kao opravdane državotvornosti hrvatskog naroda. No, reinterpretacije imaju svoje limite ma koliko bile manje ili više formalno podržane ili nesankcionirane. Najveći je njihov limit upravo činjenica da je partizanski pokret kao široka narodna fronta bio autentičan i uz velike žrtve uspješan te da je kao takav, uprkos svim subnorovskim okoštalostima, bio i ostaće nevjerojatna inspiracija. Bez namjere da poredim historijski fašizam i antifašistički odgovor sa današnjim područjima borbe za bolje i pravednije društvo, činjenica je da je povijest jedno od simbolički najvažnijih područja borbe i da je na žalost ishod povijesti najneizvjesniji.

Kako se boriti protiv novog tumačenja istorije?

Aneta Lalić: Razvijanjem autentičnih metoda kao i učenjem iz iskustva zemalja poput Njemačke ili pak institucija poput Yad Vashema u Izraelu. Prenošenjem tih iskustava, umrežavanjem, dijeljenjem znanja i konstantnim razgovorom sa građanima i građankama na ove i druge teme. Zatvaranje u kružoke istomišljenika bez kontakta sa nečim što bi mogli nazvati slučajnim uzorkom jednog društva svakako je jedan od najgorih načina da se pokuša utjecati na društvenu promjenu. U Srpskom narodnom vijeću uvijek inzistiramo na multiperspektivnosti kako u metodi tako i u sadržaju i formatu. Potičemo i sami osmišljavamo konceptualne izložbe na javnim i najfrekventnijim urbanim površinama. Koristimo se dizajnom i sretni smo da možemo surađivati sa izvrsnima i afirmiranima, ali i sa dizajnerima i umjetnicima čije vreme tek dolazi. Naravno, neobično je bitan i deficitaran istraživačko-dokumentaristički rad i upravo zato pokušavamo podržavati sve one koji na tome ustrajavaju kako kroz izdavaštvo tako i kroz druge vidove suradnje.

Obilježavanje akcije Oluja jedni je vide kao pobjedu, drugi kao zločin. Šta za Hrvatsku znači obilježavanje Oluje? A šta za njene žrtve?

Aneta Lalić: Vrlo često nije sasvim jasno što se slavi i obilježava tog dana. Voljeli bismo kada bi Republika Hrvatska svoju državotvornost više temeljila na mirovnim sporazumima poput Erdutskog nego na vojno redarstvenim operacijama. Voljeli bismo kada bi se u Kninu i bilo gdje drugdje slavio mir, kada bi se pokušao pronaći način da teritorijalna cjelovitost i uspostava vlasti na jednom području ne bude u koliziji sa dokazanim patnjama nedužnog stanovništva i to bilo onog koje je u najboljoj vjeri ostalo bilo onog koje je prognano. Na koncu, iskustvo progona i patnji zajedničko je i Srbima i Hrvatima, ali politika sjećanja je prije svega određena interesima onih koji ju osmišljavaju i u tom smislu u Hrvatskoj do danas nije bilo nikakve razlike radi li se o nominalno lijevim ili desnim administracijama. Do danas izostaje antiratno djelovanje i obrazovanje, a položaj civlnih žrtava rata, neovisno o njihovoj nacionalnosti, je gotovo nepriznat i neprepoznat bilo institucionalno i legislativno bilo moralno simbolički.

Da li je i koliko bitno u građenju i očuvanju mira da pripadnici jednog naroda dođu i poklone se žrtvama drugog naroda?

Aneta lalić: Izuzetno je važno ukoliko je više od politčke geste i političke korektnosti. Kada se čovjek pokloni čovjeku i ne pita za kim zvona zvone onda se radi o najboljem univerzalnom i istovremeno individualnom odnosu prema patnji drugog. Takvih inicijativa u Hrvatskoj ima, ali one su usamljene i vrlo često medijski nevidljivije i na leđima malog broja, pripadnika tzv. racionalne manjine. Posljednja u nizu je svakako peticija izvinjenja koju je potaknula Inicijativa mladih za ljudska prava koja je i ranije imala slične akcije.

Kakva je uloga medija, danas u Hrvatskoj kada govorimo o izvještavanju sa obilježavanja godišnjica iz Drugog svijetskog rata i posljednjeg rata?

Aneta Lalić: Obilježavanju godišnjica iz Drugog svjetskog rata mediji pridaju značaj gotovo jedino ako određena skupina ljudi na tim manifestacijama izražava svoj opskurni politički protest. U tom slučaju ustašovanje posvjedočenih obiteljskih nasilnika veća je vijest od onoga što organizatori i njihovi gosti imaju reći o razlozima svog okupljanja. Iz perspektive televizičnosti i senzacionalizma je to sasvim sigurno razumljivo. No, odsustvo imaginacije i kreativnosti u pristupu je ono što zabrinjava. Ne traže se autentične priče, ne razgovara sa svjedocima, ne potiče na razgovor i debatu kroz koje bi se upravo ta politička aktualnost komemorativno-ceremonijalnih skupova mogla analizirati… Naravno izuzetaka uvijek ima i silno smo im zahvalni.

Civilne žrtve rata su na prostoru bivše Jugoslavije najčešće ispolitizovane i dehumanizovane. Kako o njima da počnemo govoriti kao o ljudima, a ne brojevima ili nacionalnim žrtvama?

Aneta Lalić: Osnovni problem je u njihovoj strukturnoj nemoći odnosno činjenici da one ovise o državi i nadležnim ministarstvima i uredima. Samim tim njihovo je djelovanje uvijek određeno i time. Osim toga problem je i u tome što se predstavnici civilnih žrtava rata suočavaju i bore sa nizom pravno-formalnih prepreka i sasvim sigurno sa psihološki teškim svakodnevnim situacijama. U takvoj je situaciji doista teško prepoznati i političke manipulacije te izboriti se za to da ste subjekt, a ne objekt političkog djelovanja. Dokaz tomu jeste činjenica da su možda upravo civilne žrtve rata kategorija stanovništva koja je u svojoj strukturi najravnopravnija odnosno jednako im je teško bili oni Marica Šeatović ili Katarina Bešlić. Njihovo je stradanje neprepoznato i vidljivo prigodničarski bez stvarne brige i posvećenosti države za pravdu i za kvalitetu njihovih života. Hrvatsko društvo u odnosu na državu ima nešto bolji odgovor poput onoga što vrijedno čini Centar za suočavanje s prošlošću – Documenta upravo kroz podršku udrugama civilnih žrtava rata i pojedinačnom djelovanju najaktivnijih entuzijasta.

Šta je sa antifašizmom danas u Hrvatskoj?

Aneta Lalić: Antifašizam je u hrvatskom ustavu i gotovo nigdje drugdje. Govori li to više o značaju Ustava ili antifašizma nije sasvim jasno. No, tragedija je da je odgovornost najveća upravo na onima koji se ponajviše zalažu i iscrpljuju u čuvanju antifašističkih vrijednosti. Naš neuspjeh je vrlo često objašnjiv objektivnim okolnostima, ali smatram da se moramo brže i bolje prilagođavati ne-prilikama i raditi na regionalnom umrežavanju upravo kroz prepoznavanje istih negativnih procesa, istih uzroka i manje ili više istih posljedica u kojima nam evo i mladost prolazi. Borba za dostojanstvo otpora fašizmu, borba za sjećanje na žrtve ustaških zločina, borba za modernitet jednom ustanovljen u jugoslovenskom državnom okviru, borba za kulturu koja je uvijek kultura drugog, borba za transparentnost, za radnička prava…sve je to zaista jedna borba i to ne samo u jednoj zemlji nego u svim ovim našim hrvatskama, srbijama, bosnama…

Kako Vi vidite budućnost u Hrvatskoj?

Aneta Lalić: Budućnost na žalost još uvijek nije relevantna za naše društvo i iskreno se nadam da će političke tendencije, koje nastaju uslijed ideološke ispražnjenosti dominantnih socijalno-demokratskih kapaciteta, pokazati nešto više odlučnosti i strpljivo ‘odozdo prema gore’ graditi svoj politički kontekst. No, sasvim sigurno je bilo, a možda će i biti boljih vremena, ali kakvo takvo ovo je naše vreme i na nama je da ga činimo kako znamo i umijemo boljim. Mnogo su zrelija društva proteklih godina pala na ispitu humanosti i političke ideje. Stoga, važno je sačuvati optimizam u djelovanju i bez pretjeranih očekivanja radovati se apsolutno svakom pozitivnom pomaku.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on LinkedIn