Izbori me 2016

Izbori me 2016

Piše: Leila Šeper

Jedna sam od onih koje su dolaskom punoljetstva otišle provjeriti da li su na biračkom spisku. Uvjerene u svetost biračkog procesa i slobode izbora, nemalo me je zateklo da sam se na spisku našla automatski, bez dodatne papirologije. Pocetak je XXI stoljeća, a sa sarajevskih bandera smješe se izborne opcije, poneke uz parolu “10 najtežih godina zajedno”. Nisam razmišljala o tome kako i zašto sam se našla na biračkom spisku, a da pri tome nisam morala donijeti (euro)paletu ispunjenu dokumentima koji svjedoče, uglavnom, da sam se rodila i da živim. Sve ove godine kada i mrtvi glasaju, moram priznati da sve ima više smisla nego što bih ja htjela. Deset godina kasnije, prešućena parola glasi: “20 najtežih godina zajedno” sa tendencijom da deset godina kasnije bude 30.

2016. je godina i opet nam se smješe lokalni izbori. Ove godine moje mišljenje evoluiralo je do te mjere da sam i sama pripremila konje za izbornu trku, tačnije probala pripremiti. Bezuspješno, doduše… U opštini u kojoj živim na izbornoj listi za načelnika opštine i opštinsko vijeće nema nijednog nezavisnog kandidata_kinje. Političke partije sasvim sigurno neće dobiti moju naklonost. Nemam za koga/šta da glasam! Grozim se pomisli da je u toku predizborlje. Strahujem svakodnevno da će mi uručiti olovku, upaljač, bedž. Paket, možda. Komšije sa kandidatske liste u ovo doba su naročito susretljive. Prolazak kroz grad nudi saznanje da će se pojedini, ako izabrani, odreći plate. Jeftin trik – jer žudnja za moći!

Ove godine ponovo ću iskrižati svoj listić. Izaći ću na izborno mjesto, čisto da nekoga ne bih dovela u napast da mojim neostvarenim biračkim pravom najstrašnije manipulira. Ima dovoljno mrtvih, neka oni_e glasaju. L.Š. je živa. Još uvijek! Sloboda izbora ako se bira samo da bi se izabralo, nije sloboda. Glasati za one koji_e svoje predizborne plakate lijepe gdje stignu, pri tome ne jebeć’ ni zakon ni živu silu, iz domena je ponašanja pod oznakom: NEODGOVORNO. Kao, sutra će zasjest u fotelju i boriti se za neki pravedniji svijet, a za isticanje svojih plakata (hajd eto, neka nisu ni ružni – neka su najljepši, npr.) nisu platili ovom gradu, entitetu, državi ni feninga iako je u pitanju reklama kao i svaka druga. 2012-e nas nekoliko uklanjalo je nepropisno postavljene predizborne plakate. Rezultat: dvije godine prvostepenog i drugostepenog, pa opet prvostepenog suda – presuda u našu korist, a sudski troškovi namireni iz budžeta. Da, onog istog do kojeg ništa nije došlo, a trebalo je. Da je presuda, kojim slučajem, bila na našu štetu – na našu štetu bi bili i sudski troškovi. Ustvari, samo želim ilustrirati da je sistem u kojem živimo (tačnije preživljavamo) osmišljen tako da jedna društvena kasta ne može biti u pravu. Mislim može, ali sve će joj biti uredno fakturisano i naplaćeno, ovako ili onako.

Nemam za koga da glasam. Izaći ću na izborno mjesto, to je moje pravo. Poništiću svoj listić, u ovakvoj situaciji to je moja obaveza. Naredne izbore iščekujem sa naknadnom pameću. Radujem se osobi aktivističkog zaleđa koja će biti kandidat_kinja za sve nas. Možda mi izborni zakon neće dozvoliti da glasam za nju, ali naći ću načina da podržim i da istrajemo zajedno. Nemam iluziju da će ovi ili bilo koji naredni izbori promijeniti suštinski nešto, a da se pri tome ne desi suštinska promjena u glavama koje nam se smješe sa predizbornih plakata. Onog trenutka kada estetiku lijepog ili ružnog, ili možda naknadu od 50, 100 maraka smjene činjenice i politički program primjeren nivou za koji ih biramo, tada će naše glasanje imati smisla. Do tada, jedino križanje glasačkog listića ima smisla. Sistem iskrivljenih vrijednosti poručuje glasaj za ove da oni odu ili za one da ovi nikad ne dođu. U realnosti, ponuđene opcije neodoljivo podsjećaju jedna na drugu.

I tako, opet se nađosmo u neobranom grožđu. Ako dovedemo nove – dovešćemo iste, ako ne dovedemo nove ostaće najgori. Uskoro je vrijeme za :kokice: i sablažnjavanje nad izbornim rezultatima. Na neki mazohističan način, radujem se tim nemilim događajima.

Leila Šeper je feministkinja i aktivistkinja. Rođena je 1982. godine, a po zanimanju je ekonomistkinja. Vjeruje da je moć u rukama običnih ljudi i da se sve može kad se male ruke slože. Voli internet i socijalne mreže u kojima vidi potencijal za bolji i pravedniji svijet.

Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on LinkedIn