Tamara Šmidling: “Trebamo razumjeti i rasvijetliti svoju prošlost.”

Tamara Šmidling: “Trebamo razumjeti i rasvijetliti svoju prošlost.”

Na radionici „Kultura sjećanja u BiH“ koja je održana u Banjaluci, razgovarali smo sa Tamarom Šmidling, jednom od osnivačica i koordinatooricom programa Mirovne akademije u Sarajevu.

U razgovoru sa Tamarom upoznali smo se sa pojmovima kultura sjećanja i politika sjećanja, saznali smo koji je zadatak kulture sjećanja i zašto je političkim elitama bitno da se (ne) zaboravi.

Razgovarala: Milica Pralica

Šta je kultura sjećanja?

Tamara Šmidling: Kultura sjećanja bi se mogla shvatiti na različite načine. Jedan od načina na koji je možemo tretirati je, kao naučnu disciplinu ili tačku u kojoj se susreću različite discipline koje se zapravo bave razumijevanjem i proučavanjem načina na koje društvo ili jedna zajednica tretira, interpetira, prerađuje, upotrebaljava i zloupotrebljava svoju prošlost. Dakle, radi se, sa te strane shvatanja, o jednoj disciplini koja nastoji da osjeti te procese i da ih razumije. Kultura sjećanja se ne bavi utvrđivanjem činjenica o onome što se desilo već, se na neki način bavi propitivanjem i proučavanjem načina na koji mi interpretiramo, odnosno objašnjavamo ono što se desilo; a u jednom širem smislu ona se takođe može shvatiti i shvata se kao zbir obrazaca, praksi i teorija o tome kakva naša prošlost jeste i kakva ona treba biti. Dakle, sve ono što neko društvo i neka zajednica čine u pogledu bavljenja svojom prošlošću može se nazvati kulturom sjećanja.

Šta podrazumijevamo pod pojmom politika sjećanja?

tamara

Tamara Šmidling

Tamara Šmidling: Pod politikama sjećanja obično podrazumijevamo zvanične politike, one koje dolaze od strane donosilaca odluka, od strane vladajućih grupa o tome šta ćemo pamtiti, a šta ćemo kao zajednica zaboraviti. Politika sjećanja se reguliše na različite načine, različitim praksama zakonskom regulativom. Ta dva koncepta su slična, zato što cilj kritičke kulture sjećanja zapravo je shvatanje jedne nove drugačije konstrukcije politike sjećanja.

Koji je zadatak kulture sjećanja?

Tamara Šmidling: Njen prvi zadatak je da razumije i rasvijetli svoju prošlost. Radi se o jednom vrlo širokom, ali vrlo dinamičnom i interesantnom polju upotrebe prošlosti,  rada na sjećanju, regulaciji šta je dozvoljeno, odnosno šta je poželjno, šta nije poželjno pamtiti, o čemu treba da pričamo, šta treba da zanemarimo ili da zaboravimo. Cilj i zadatak kulture sjećanja prvo bio bi razumijeti procese, da nam za početak bude jasno šta je to tačno što se u našem društvu dešava. To je tema o kojoj zapravo svi možemo ponešto reći bez obzira da li se bavimo time ili ne. Ipak, sa druge strane ona zaista zahtijeva istrajnost i ozbiljno bavljenje, pa i naučno bavljenje time, da bi se prvo rasvijetlili mehanizmi na osnovu kojih se neki procesi dešavaju i kako bi ti mehanizmi ponudili alternative. Ono što vidim kao glavni zadatak kritičke kulture sjećanja, u ovom trenutku u BiH, je zapravo ponuditi zaista ozbiljnu alternativu etno-nacionalnim kulturama sjećanja, koje se grčevito bore da političku zajednicu definišu u etničkim okvirima, odnosno da se kultura sjećanja definiše i ograniči oko toga da je samo naš narativ, naša priča. Kad kažem „naša“, mislim na pripadnike određene grupe gdje se samo naša priča tretira, dok je drugi potpuno isključen iz nje. Mislim da bi zadatak kritičke kulture sjećanja u ovom kontekstu bio brzo ponuditi alternativu koja zapravo uključuje drugoga i na taj način stvara prostor za jednu novu političku zajednicu koja nije organizovana na etno-nacionalnim principima.

Zašto je za naše društvo bitno da govorimo o kulturi sjećanja?

Tamara Šmidling: Kultura sjećanja nije nešto što smo mi otkrili danas ili juče. To je nešto što se dešava oko nas, odnosno procesi se dešavaju. To je politički previše važno polje da bi ono bilo zapušteno ili zanemareno i na tom polju se itekako radi. Postoje različiti ljudi, različite grupe koje na tome rade već godinama. Ukoliko mi želimo drugačiju politiku, društvenu stvarnost u ovoj zemlji, mi moramo da pravimo drugačije prakse. Između ostalog, drugačije prakse sjećanja tj. načina na koji svoju prošlost ne objašnjavamo ukoliko samo radimo na tome da glorifikujemo sopstvene žrtve, žrtve sopstvenog naroda, a žrtve drugih negiramo i poričemo. Čak i da pravdamo žrtve drugih, to nam zapravo ne ostavlja puno prostora za zamišljanje drugačije političke realnosti ovdje. Ono na čemu se ne radi, ili ne radi dovoljno, je upravo ta kritika postojeće kulture sjećanja i ponude alternative.

Zašto je političkim elitama tako bitno da se (ne) zaboravi?

Tamara Šmidling: To je jedno od ključnih pitanja  ne samo za naše političke elite, nego za političke elite bilo gdje. Oni zapravo žele da posjeduju moć kojom će odrediti šta je to što je poželjno iz naše prošlosti, a šta je to što se zaboravlja.

Zašto?

Tamara Šmidling: Zato što dok god oni kontrolišu to, oni kontrolišu način na koji sebe grupe određuju, na koji grupe sebe definišu.  Kada je situacija takva da oni mogu da odrede način na koji grupe sebe definišu, oni onda mogu da odrede i šta tim grupama treba, odnosno da se stave u poziciju da jedino oni mogu da ponude narodu ono što narodu treba. Tu jeste ključ toga zašto je to politički bitno pitanje. Ono nikada nije prepušteno slučaju i oko njega se političke elite uvijek nadmeću, te se bore da zadrže tu hegemoniju, monopol na određivanje toga kako ćemo svoju prošlost objasniti. To takođe zavisi od toga kako objašnjavamo šta nam to treba. I zato što je to tako, mi nakon 20 godina od Dejtonskog sporazuma mi imamo situaciju u kojoj je moguće da na izborima pobjeđuju oni ljudi koji imaju najprihvaćenije objašnjenje ko smo to mi Srbi, Hrvati ili Bošnjaci i zašto treba da zaziremo od ovih drugih. Dok god je to tako, i dalje ćemo se vrtjeti u tim zatvorenim etno-nacionalnim krugovima i jako teško ćemo moći da imamo i mislimo drugačiju realnost.

 

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on LinkedIn