Povodom izdavanja knjige Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Angažman. Uvod u studije angažovanosti (2017, prir. Adriana Zaharijević i Jelena Vasiljević), na temu angažmana razgovarali smo sa jednom od autorica knjige – Adrianom Zaharijević.
Adriana Zaharijević je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu i docentkinja na studijama roda na Univerzitetu u Novom Sadu. U svom radu spaja političku filozofiju, feminističku teoriju i socijalnu istoriju.
Razgovarala: Milica Pralica
Možete li da mi objasnite šta znači pojam angažmana i koje sve vrste angažmana imamo?
A.Z. Angažman podrazumeva istupanje u ime nekog cilja kojem smo obavezani i koji nas obavezuje. Angažman je i bačena rukavica, izazov i otpor nečemu, određenim pravilima, protokolima ili normama. Čak i kada je konzervativan, kada se buni protiv promena, angažman podrazumeva dovođenje u pitanje određenog reda stvari, te stoga podrazumeva i izvesni antagonizam, zauzimanje strane.
Kako tumačimo pojam angažmana u teoriji, a kako u praksi?
A.Z. Angažman možemo opisivati teorijski, procenjivati formu njegove normativnosti ili prikazivati njegove učinke, ali to uvek činimo na temelju istupanja koje se odigrava u praksi. U tom smislu, nema teorijskog tumačenja bez prakse angažovanja.
Da li teorija isključuje praksu ili djeluju povezano?
A.Z. Pitanje je veliko i staro, i nadilazi angažman. Takođe, na njega nema jednog jednostavnog odgovora. Kroz istoriju se događalo da određene praktične realizacije pojedinih teorijskih ideja zaustave njihov dalji razvoj, to jest praksa bi pokazala da je teorija bila u krivu. Daleko češće je, međutim, dolazilo do praktičnih permutacija osnovne ideje, koje su podsticale razvoj novih pristupa, grananje ili preusmeravanje prvobitnih zamisli. Teorija i praksa uvek, na ovaj ili onaj način, idu zajedno, jer ideje samo u sprovođenju imaju eho, samo u izvođenju mogu pokazati da li su plodne ili jalove.
Da li je angažman djelovanje i/ili delati?
A.Z. Ako dobro razumem pitanje, ono se odnosi na to da li angažman kolektivan (pa u tom smislu predstavlja neko stanje koje proizvode razni akteri), ili je individualan (u kom je smislu konkretna aktivnost pojedinačnog aktera ili akterke). Izravan odgovor je da postoje oba tipa angažovanja: možemo istupati pojedinačno ili u grupi, kao pojedinci koji govore u svoje i ime drugih, ili kao kolektivi koji samim okupljanjem u grupu proizvode određenu vrstu dejstva, čak i kada ono nije izazvano rečima, govorom. No, otišla bih i korak dalje. Budući da je angažman istupanje u odnosu na pravila ili norme, nešto što postoji kao socijalni entitet koji uvek nadilazi pojedince, svaki angažman je društveni i stoga u težnji uvek prevazilazi pojedinačne interese, želje i motive.
Možemo li reći da postoji i grupni/kolektivni angažman?
A.Z. Daću dva primera kolektivnog angažmana. Kada koristimo pravo na okupljanje koje se decenijama tretira kao univerzalno (individualno) ljudsko pravo, kada smo na jednom mestu s drugima i odatle ne nameravamo da odemo, naš angažman je kolektivni. Naše pojedinačne istorije, motivacije ili uverenja su samo delimično važna za sam čin okupljanja, jer je upravo ono angažovani gest istupanja protiv nečega što nas je na datom mestu skupilo. Drugi oblik kolektivnog angažmana bio bi štrajk, zaustavljanje aktivnosti oko kojeg postoji kolektivni sporazum. Premda i definisanje sporazuma spada u oblik angažovanja, moglo bi se reći da on predstavlja angažman svakog od pojedinaca koji na njega daje pristanak. Ispunjenje propozicija u sporazumu – na primer, obustava rada – predstavlja grupnu realizaciju angažovanog čina.
Može li angažman postati dezangažman?
A.Z. Ako dezangažman razumemo kao namerno odbijanje angažmana, kao vid otpora angažovanju, a ne naprosto kao njegovo odsustvo, onda se angažman ne može pretvoriti u dezangažman. Angažovanje se može izjaloviti i stati, ili se može preobraziti i ispoljiti u nekoj drugoj formi.
A da li može dezangažman postati angažman?
A.Z. Ovaj je rasplet pak moguć, ukoliko je u nekim situacijama namerni oblik neistupanja sam po sebi istupanje. Uzmimo za primer Gandijevo učenje o satjagrahi ili nenasilnom otporu. U iznimnim situacijama je nečinjenje, odbijanje da se postavi u antagonistički položaj, sam angažman.
Kada govorimo o angažmanu da li postoji neka mjera za angažman tj. granica kada on prestaje da bude angažman i postaje dezangažman?
A.Z. Pitanje mere je uvek situaciono: određuje ga trenutak, tip angažmana i dogovor među onima koji u njemu učestvuju. U suprotnom, uvek je moguće pitati ko određuje meru, na kojim osnovama i s kojim ciljem. Pod pretpostavkom da angažman nije organizovana i strukturirana inicijativa već slobodno izabrano delovanje, ta mera proizlazi iz delovanja samog.
Kakav je odnos akademske zajednice u Srbiji i regionu prema angažmanu odnosno mogućnostima i uslovima angažovanosti u okviru akademske zajednice i univerziteta?
A.Z. Angažman se guši i ne toleriše. Akademska zajednica je, bez obzira na discipline, podeljena na one koji smatraju da je naučni rad nepolitički, u najširem i uskom smislu te reči, i da takvim treba ili mora da ostane (jer samo to omogućava autonomiju znanja i kritičkog mišljenja); s druge strane su oni koji veruju da znanje nije razdvojeno od moći, pa samim tim ni od ni politike – autonomija nije zadata, već se stiče, nekad, kad je ugrožena, osvaja, a ona nikada nije odvojena od sveta u kojem nauka nastaje. Grupa za studije angažovanosti je nastala na drugom uverenju. Danas, kada je u Srbiji izuzetno teško govoriti otvoreno i javno, dakle, akademska zajednica čini časno delo kada se, opasnostima uprkos, angažuje i bori za pravo na autonomiju. Jer u Srbiji autonomija, akademska i svaka druga, postoji samo na papiru.
Grupa za studije angažovanosti na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda počela je s propitivanjem pojma angažman početkom 2014. godine. Od tada su organizovali nekoliko međunarodnih konferencija, veliki broj radionica i predavanja čiji je cilj bio multifokalna i multivalentna razrada problema angažovanosti. Institut za filozofiju i društvenu teoriju je objavio knjigu Angažman. Uvod u studije angažovanosti (2017, prir. Adriana Zaharijević i Jelena Vasiljević), a na putu je i How to Engage (for) Social Change (2019, prir. Srđan Prodanović i Marjan Ivković). U narednom periodu na našem sajtu moći ćete da pročitate intervjue sa članovima i članicama grupe za studije angažovanosti na temu angažmana.