Intervju sa aktivistima_cama: Aktivizam je rješenje

Mladi ljudi u BiH svjesni su potrebe za aktivizmom. Iako često nailaze na nerazumijevanje  sredine, neki su odlučili da ne posustanu i nastave da rade na promjenama. Stoga vam donosimo seriju razgovora sa mladim aktivistima i aktivisticama koji su pozitivan primjer u svojoj zajednici.

Razgovarali smo sa aktivistom Udruge mladih Agape iz Ljubuškog, Azerom Ajetiem i aktivisticom Marijom Puljarević iz Gradiške, koja je multiplikatorica Fonda omladinskog angažmana Fondacije Schüler Helfen Leben i regionalna koordinatorica svoje regije u Omladinskom Savjetu Republike Srpske.

ON: Šta za vas predstavlja aktivizam?

Azer Ajeti: Stil života, možda je to najbolji odgovor, jer aktivizam mi je pomogao da se fokusiram na vrlo bitne stvari, da svoj život preuredim u skladu sa tim, i naravno dao mi je mnogo stručnog i praktičnog znanja.

Marija Puljarević: Aktivizam za mene predstavlja način života, kada počnemo da razmišljamo kao aktivista i time se bavimo, to u nama ostaje zauvijek. Bavljenje aktivizmom i rad u različitim NVO i na projektima je jedno veliko iskustvo za svaku mladu osobu.

ON: Šta vas je potaknulo da počnete da se bavite aktivizmom?

Marija Puljarević: Vodim se citatom „Budi promjena koju želiš vidjeti u društvu“ te ja u svom gradu želim biti mladima taj primjer „promijene“. Borim se za bolje svih mladih u svom gradu, svojim primjerom želim da im pokažem da se sve može postići kada se dovoljno želi i trudi, te da nikada ne trebaju odustajati ako nešto ne uspiju iz prve. Iako to sada i nisu neki da kažem ozbiljni projekti ipak imaju veliki značaj za mene kao pojedinku, jer se ja kroz njihovu realizaciju učim i stičem iskustva koja nemam priliku dobiti u školi i kroz formalno obrazovanje. Iz toga razloga ovu čitavu priču aktivizma smatram izuzetno bitnom za mladu osobu. Tkođe veoma je bitno to što upoznajemo mlade iz drugih gradova i sredina te izlazimo iz nekog svog okvira i vidimo da uvijek može bolje i da postoji nešto još što možemo da uradimo.

 Azer Ajeti:  Potakne te i namjanja sitnica to je zasigurno, a zapravo prvi projekat na kom sam volontirao je bio humanitarnog karaktera i to te možda još više potakne na bolji i veći angažman, nakon svih tih iskrenih osmjeha koje vidiš i dobiješ. No isto tako sa druge strane najviše što me potaknulo da se još više bavim aktivizmom, jeste činjenica da na taj način mogu aktivno sudjelovati i biti važan, da ako ništa mogu sudjelovati u odlukama za ono odveć mainstream “bolje sutra”.

ON: Da li se tvoji vršnjaci, školske kolege/inice bave aktivizmom?

Azer Ajeti: Pa sad, da budem iskren, mogu ih nabrati na prste desne ruke. Zapravo situacija je sljedeća, nisu toliko pasivni, to sve može zavisiti od projekta do projekta, jer nekad možeš dobiti njih 50 koji su voljni učiniti nešto, a nekad njih 10, zavisi sve do “sviđanja” projekta, a sad da baš ima mojih vršnjaka koji se aktivno bave aktivizmom, nema. Ima nas nekolicina koji smo koliko toliko upućeni u to šta se dešava.

Marija Puljarević:  Ne mogu reći da se ne bave, ali malo njih, premalo. Većina njih se boji nečeg novog i stranog, takođe tu je i ona „A šta će me tamo pitati?“ ne daj bože da moram reći šta mislim o nečemu. Mislim da na to dosta uticaja ima i naše društo koje mi mladi treba da promijenimo zajedno.

ON: Imaju li mladi ljudi prostora da aktivno djeluju?

Marija Puljarević: Ne mogu reći ni da ga imaju ni da ga nemaju. Oni koji žele nešto da urade i ostvare nađu prostor i neki način za to. Mislim da je tu samo pitanje motivacije, to jest koliko zapravo mi želimo to za šta se borimo i da li smo spremni ići protiv svih i svega ako je to potrebano da postignemo naš cilj. Prilike neće same doći, prilike za nešto  trebamo sami da stvorimo.

ON: Koje oblike aktivizma najčešće koriste mladi ljudi u tvojoj zajednici?

Marija Puljarević: Aktivini mladi u mojoj zadjenici iako nisu u većini ipak uspjevaju da učine dosta toga, imamo nekoliko neformalnih grupa mladih kao djelove nekih organizacija koje djeluju na područuju čitave države, takođe imamo i omladinske NVO koje realizuju mnogobrojne projekte od uličnih akcija, akcija čišćenja, humanitarnih akcija, premijera i projekcija filmova do nekih da kažem većih događaja poput Streetballa koji traje 5 dana i uključuje koncert nekog od poznatih umjetnika . Tako da time ipak niko sebi za pravo ne može da uzme to, da kaže da se nešto ne može. Kako sam već rekla pitanje je samo motivacije.

Azer Ajeti: Humanitarni rad, mislim da je to zastupljeniji oblik.

ON: Sa kojim problemima se susrećeš u svojoj zajednici?

Azer Ajeti: Naša lokalna zajednica, prosto rečeno, propada, eto sa kakvim problemima, mladi ljudi odlaze, nezaposlenost na nivou, naša općina je najzaduženija, poduzeća ili su propala ili propadaju, neangažovanost ljudi ka napretku…

Marija Puljarević: Mladi u mojoj lokalnoj zajednici, kao i ja sama pri realizaciji nekih projekta i aktivnosti najviše nailazimo na probleme i nerazumjevanje od strane lokalnih vlasti. Veoma je teško dobiti bilo kakava sredstva za omladinske projekte, jer grant koji je opština dužna raspisati obično bude već odredjen kome i za šta ide. Pored toga taj grant je raspisan za sva udruženja građana, tako da omladinske organizacije se „trpaju u isti koš“  sa udruženjem pčelara, penzionira i slično. Kao da mi mladi i penzionieri imamo iste potrebe. Ovdje ne mogu da ne spomenem  našu „sportsku dvoranu u izgradnji“ čija je izgradnja stala prije 2-3 godine nisam sigurana te sad stoji tako na pola završena i propada dok sportski klubovi u gradu i mladi koji u njima treniraju nemaju adekvatan prostor za treninge i utakmice.

ON: Postoje li riješenja i koja su?

Marija Puljarević: Rješenja naravno da postoje, rekla bih da ne postoji neki problem bez rješenja. Za moj grad mislim da je to konkretno samo da svako radi svoj dio posla, tačnije da lokalna vlast ispuni ono što je njena zakonska obaveza, definisana omladinskom poltikom Opštine.

Azer Ajeti: Smjenjivanje vlasti, barem kako narod priča, no možda i to nije dovoljno, možda je potrebno i guranje naroda u rad, sve je to možda.

ON: Šta te najvise ispunjava kao aktivistu/aktivistkinju, a šta te najvise ljuti/frustrira i gdje bi volio/voljela da vidiš promjenu?

Azer Ajeti:  Vjerovatno ono zadovoljstvo kad odradiš projekat, koji bude uspješan, kritika bude dobra, cilj si opravdao. Frustrira me činjenica što mladi iako kuže situaciju u kojoj se nalaze ne žele ništa da poduzmu u vezi toga, nema neke samoinicijative kod mladih koji bi sami rekli “dobro, dosta sam više pričao, daj da to uradim”.

Marija Puljarević: Pa to što mene ljuti jeste jedino to što masa ljudi kritikuje sve bilo dobro ili loše, sviju što rade nešto dok oni sjede kući, ne rade ništa i kritikuju. Meni kada se nešto ne sviđa trudim se da uradim to bolje, da bi svojim primjerom pokazala kako ja mislim da to treba. Svaka kritika je naravno pozitivna i treba da je dozivimo kao podsticaj da sljedeći put nešto bolje odradimo. Takođe frustriraju me i mladi koji ne koriste niti jendu od prilika koje im se nude za druženja, putovanja, edukaciju, usavršavanje nego sjede kući i krive državu i vlast za stanje u kojim se nalaze. Ako žele bolje sebi za to morate sami da se izborite.

Autorica: M.P.