BOSNA I HERCEGOVINA ZEMLJA SOCIJALNE ILUZIJE ‒ NEVIDLJIVA KRIZA

Iako početak svake godine donosi brojne analize ekonomskog i socijalnog stanja u Bosni i Hercegovini, malo ko postavlja suštinska pitanja o tome kako žive najugroženiji članovi društva. Statistički podaci o sindikalnoj potrošačkoj korpi, rastu cijena osnovnih namirnica i minimalnoj plati često dominiraju medijskim izvještajima, ali rijetko se govori o stvarnom životu građana koji se svakodnevno bore za egzistenciju.

Pišu: Nemanja Tubonjić i Erduan Katana

Bosna i Hercegovina formalno ima elemente socijalne države, ali u praksi se pokazuje da socijalna politika nije ni pravedna ni efikasna. Sistem socijalne zaštite je fragmentiran, birokratizovan i često zavisi od volje političkih struktura umjesto od realnih potreba građana. U mnogim slučajevima, porodica i dijaspora su ti koji spašavaju one u potrebi, umjesto da država preuzme odgovornost za svoje najugroženije građane.

Kako žive samohrani roditelji koji pokušavaju spojiti kraj s krajem s jednom platom ili čak bez stalnog izvora prihoda?

Prema Zakonu o podršci nezaposlenom roditelju četvoro i više djece u RS-u, pravo na novčano primanje od 750KM imalo je oko 4.000 nezaposlenih roditelja. Iako roditelji dobijaju određene naknade po rođenju svakog djeteta, najviša od njih iznosi 994 KM, ali šta je sa samohranim roditeljima koji istovremeno moraju da brinu o djetetu, a i o cjelokupnom opstanku?

Porodični zakon u RS-u ne prepoznaje razvedene osobe kao samohrane roditelje, iako jedno dijete odgaja samo jedan roditelj. Iako postoji zakonom definisana obaveza plaćanja alimentacije drugog roditelja, zakon ne definiše kako samohrani roditelj može da radi, a istovremeno čuva i odgaja dijete. Uglavnom se smjernice daju prema vrtićima ili da djecu odgajaju bake i dede.

Istovremeno, suočavamo se s rastom cijena gdje sindikalna korpa iznosi oko 3.000 KM, a prosječna plata ne prelazi 1.500 KM. Pritom, ne rade svi samohrani roditelji za prosječnu platu. Cijena vrtića doseže i do 350 KM, što već iznosi četvrtinu nečije plate. Činjenica je da državu nije briga za ovaj sloj radnika. Ukoliko uzmemo u obzir ovu ekonomsku poteškoću, vidimo da veliki broj žena ne napušta nasilne muževe upravo iz straha da neće moći finansijski održati svoj i život djeteta, što povećava fenomen femicida.

Kako žive osobe s invaliditetom, često prepuštene same sebi, s minimalnom ili nikakvom institucionalnom podrškom?

Interesantno je da su za državni budžet, koji troši milionske cifre, kada treba organizovati nacionalistička okupljanja i izborne kampanje, invalidi teret. Tako osobe sa invaliditetom u FBiH dobivaju oko 600 KM, dok neki lijekovi koštaju i preko 1.000 KM. Isto tako, veliki broj osoba sa invaliditetom je nezaposlen upravo zbog toga što su osobe sa invaliditetom.

Dodatni problem javio se početkom 2024. godine, kada su u Tuzli osobe sa invaliditetom masovno otpušteni zbog povećanja minimalne plate u FBiH na 1.000 KM. Preduzeća koja zapošljavaju osobe s invaliditetom nisu bila u mogućnosti da im isplate te plate, pa su ih jednostavno otpustila. Tako su mnogi ostali bez posla i bez osnovnih sredstava za život, što dodatno pokazuje neosjetljivost sistema prema ovoj populaciji.

Kakva je realnost penzionera čije su penzije nedovoljne za osnovne životne potrebe, a mnogi od njih su primorani da rade i u dubokoj starosti?

Iako o velikom broju djece brigu preuzimaju penzioneri, vidimo da još od 2018. godine, a i ranije, penzioneri počinju da rade kako bi uspjeli da prežive. Najniža penzija u RS-u iznosila je 300 KM, a u FBiH 573 KM. Ova penzija veća je od prosječne studentske stipendije za 100 KM, a ne treba zaboraviti da penzioneri imaju pravo i na jednokratnu novčanu pomoć u visini od 100 KM. Ovo u velikoj mjeri obesmišljava višedecenijski rad penzionera jer zbog čega su oni pridonosili društvu? Da bi u starosti kupili mrvice i zavisili od svoje djece koja već imaju problem da razviju vlastitu porodicu usljed financijskih blokada. To je naša domaća pronatalitetna politika.

Šta se dešava s demobilisanim borcima koji su ostavljeni na marginama društva, bez adekvatne pomoći i integracije?

U RS-u borački dodatak iznosi 3KM po mjesecu provedenom u ratu. Ono što borci maksimalno mogu dobiti jeste 120KM. Tako se pokazuje da borba za profiterske političke tvorevine kroz individualno stradanje košta svega jedan hljeb. Pa se onda treba zapitati za koga se ratovalo, u čijem interesu se ratovalo i šta mi kao građani imamo od svega toga.

Koliko ljudi zavisi od javnih kuhinja, koje su preopterećene i nedovoljno finansirane?

Sve veći broj ljudi postaju korisnici javnih kuhinja, a u BiH ih ima oko 60, sa preko 18.000 korisnika. Socijalni napredak je toliko evidentan da postoji i javna kuhinja za bebe. Iz svega ovoga može se zaključiti da socijalna politika nije predmet domaćih političkih elita i da se njihovi interesi vrte oko uskih krugova stranačkih beneficija, uz propagandu o nekim novim sukobima koji su smisleni za njih, ali ne i za nas kao većinu.

U međuvremenu, ekonomska situacija ne pokazuje značajne znake poboljšanja. Prosječna plata je nedovoljna za dostojanstven život, dok je minimalna plata često daleko ispod nivoa sindikalne potrošačke korpe. Istovremeno, nezaposlenost ostaje visoka, a veliki broj radnika je primoran da radi na crno, bez ikakvih socijalnih beneficija ili osiguranja.

U društvu koje se suočava s demografskim padom, sve većim ekonomskim migracijama i sve većim socioekonomskim razlikama, potrebno je postaviti pitanje: Da li je socijalna država u BiH samo iluzija?

Čovjek ne živi od političkih obećanja, već od svog rada i društva koje prepoznaje potrebu da brine o svojim građanima. Ako želimo pravednije i sigurnije društvo, hitno su potrebne sistemske reforme koje će osigurati bolji životni standard i dostojanstvo svakom građaninu i građanki Bosne i Hercegovine.