Boris Buden: “Nemam rješenje u glavi, sami trebamo iz svog iskustva zaključiti šta je dobro, a šta loše.”

Na „Otvorenom univerzitetu“ u Banjaluci razgovarali smo sa Borisom Budenom, filozofom i teoretičarem kulture, na temu „Poslije Jugoslavije i poslije socijalizma:  Šta nakon poslije?“.

Boris Buden je filozof i publicista . Piše eseje i članke iz područja filozofije, politike, kritike kulture i umjetnosti. Diplomirao je filozofiju na Zagrebačkom univerzitetu, uz dopunske studije marksizma. Doktorirao je teoriju kulture na Univerzitetu Humbolt u Berlinu. Bio je urednik časopisa „Arkzin“, gdje devedesetih objavljivao svoje članke. Danas živi i radi u Berlinu. Na našim su mu prostorima objavljena djela „Barikade I, II“,  „Kaptolski kolodvor“, „Vavilonska jama“, „Zona prelaska – o kraju postkomunizma“.

Razgovarala: Milica Pralica

Šta smo dobili poslije Jugoslavije i socijalizma? Šta nam je donijelo to postkomunističko doba?

Boris Buden: To je dobro pitanje, zato što nemam odgovor na to, jer mi ni nemamo definiciju. Mi zapravo kažemo da je to nešto postjugoslavensko, postkomunističko, da je posthistorijsko, ali zapravo nemamo imena za to što se zbiva. Otprilike znamo koji se procesi zbivaju, a prvi i temeljni proces je privatizacija, odnosno uključenje ovih bivših jugoslavenskih republika, tj. bivšeg suverenog prostora suverene države Jugoslavije. Za razliku, Evropa je bila neka vrsta političkog global plejera u globalni kapitalizam na njegovim evropskim rubovima i na evropskoj periferiji sa svime tim što donosi sa sobom. To znači da su ovi krajevi uvijek uključeni u taj globalni kapitalizam, ne na način dobitnika nego na način gubitnika u smislu većine. Samo jedan mali dio je uspio postati profiter tih procesa, ali nije dovoljno, kao što znamo, da bi se oformile naše autohtone buržuazije, odnosno uspješne suverene elite koje bi ovim ljudima same mogle osigurati neku bolju budućnost. To su uglavnom komprodorske elite koje su instalirane od strana moćnih centara koji čak nisu ni evropske nego su transnacionalne, kako u političkom tako i u ekonomskom smislu. To je jedna situacija za koju bih čak rekao da je neokolonijalna, ali nemamo naslov. Riječ je o jednom očiglednom procesu istorijskog raspada jednog poretka, ne samo socijalizma, nego jednog uređenog poretka suverenih država, tzv. vestvalskog poretka koji je nastao vestfalskim mirom u 17. vijeku, dakle 200 godina starog poretka. I ovu jugoslavensku situaciju, postjugoslavensku situaciju treba promatrati u situaciji tog rasula koje vlada od Libije, preko srednjeg istoka sve do Ukrajine, odnosno tog rubnog postsocijalističkog dijela Evrope.

Kako vidite ulogu vjerskih institucija i poglavara u političkom životu zemalja bivše Jugoslavije?

Boris Buden: Pogrešno bi bilo i to je temeljna zabluda kad ljudi pomisle da je riječ o okretanju vjeri , da su ljudi koji su bili sekularni i ateisti odjenom pronašli u sebi vjeru ili autentični interes za religijsko vjerovanje. Riječ je o nečemu što bih ja nazvao čak produbljenjem jedne ateizacije koja više nema formu klasične sekularizacije odvojenosti crkve od države kako je to zamišljeno u jednom modernom demokratskom čak liberalnom konceptu. Riječ je o tome da na ovim prostorima vjera zauzima, dakle širi se u prostor države da bi povratila moć koju je izgubila. Gubitkom interesa za vjeru ljudi vjeruju manje, ali je crkva sve uticajnija. Crkva treba državu da bi osigurala vjernike, dakle ne radi se o tome da je vjera snažna pa je zbog toga crkva snažna, nego je vjera slaba i zato politička moć vjere je nužna da bi mogla opstati kao vjera. Ona igra političku ulogu. Danas je vjera politička stvar i cijela ona dimenzija tzv. duha vjere transcedentnosti je ovdje potpuno nevažna. Kao što znamo, vjera je pitanje identiteta.

Da li politika koristi religiju ili religija politiku da bi zajedno bile u toj političkoj igri?

Boris Buden: Mislim da je danas teško razlikovati politiku i vjeru. Vjera se artikulira politički i politika se artikulira vjerski, jer je vjera moment identiteta koji je politička moneta.

Možemo li reći da je taj nacionalni identitet povezan sa buđenjem fašizma 90ih i da je fašizam promjenio to svoje lice i oblik 90ih godina?

Boris Buden: Mi to definitivno možemo staviti u kontekst fašizma koji nije više tradicionalan fašizam. Mi smo previše fascinirani tim pojavnim oblicima fašizma, da li je to neonacizam ili su ovi naši ustaško četnički te manifestacije ustaštvo, četništvo itd. Riječ je u strukturnoj ulozi fašizma u krizi kapitalizma. Slovenski filozof Rastko Močnik je pokazao da je fašizam strategija slabe buržuazije. Dakle buržuazije koja nema moći da vlada, da nameće svoje interese drugima. Fašizam je jedna opcija kojom se ta buržuazija štiti, zapravo te naše lumpten buržuazije trebaju fašizam da bi opstale uopšte u nekoj sferi moći i uticaja. Dakle, to je jedna stvar. Druga stvar da mi tradicionalno pod fašizmom mislimo nacifašizam Hitlera, Musolinija, zaboravljamo da je Evropa u toku Drugog svjetskog rata bila kompletno pod ne samo čizmom Hitlera, nego je voljno pristupila jednoj kolaboraciji. Tako da je to omogućilo zapravo toliku moć. Francuski filozof Alen Badu zove to peterizam, po francuskom maršalu Petenu koji je bio Hitlerov kolaborcionalist. Sve zemlje Evrope u Drugom svjetskom ratu imale su kvinskilške vlade koje su sarađivale sa fašistima.

Šta je sa ljevicom danas, postoji li ona uopšte?

Boris Buden: Ja mislim da ljevica danas ponovo pronalazi ono što je njeno rodno mjesto, a to je momenat klasne suprotnosti unutar društva odnosno klasne borbe. Dakle, to je upravo ono što je u ovih 25 godina potpuno izbrisano sa ovih prostora, svijest o tome da su klasni odnosi takođe nešto što determinira život i politiku na ovim prostorima. Mi imamo te nacije. pa cijelo vrijeme mislimo kako se te naše nacije svađaju, Srbi i Hrvati hoće li će se voljeti, mrziti, kako će urediti svoje odnose pri tome smo potpuno zaboravili šta se dogodilo u strukturalnoj promjeni kad je riječ o klasnim odnosima. Treba na tom mjestu podsjetiti onu poznatu tezu Karla Marksa o tome da je sva dosadašnja povijest u osnovi povijest klasnih borbi i jednog dana ćemo moći i vrijeme je zapravo da to počnemo već danas razmišljati i shvatati ovu našu recentnu povjest zadnjih 25 godina isto u smislu klasne borbe. Kad kažem klase one ne postoje po sebi, klase postoje u onom smislu u kojem su uključene u klasnu borbu u klasnu svijest. Dakle moj odgovor je ljevica će uspjeti artikulirati se u onom smislu u kojem će uspjeti adresirati klasno pitanje.

Danas se Evropa suočava sa migrantskom krizom, da li je ona tu pokazala svoje licemjerje? Sa jedne strane izazvala je sukobe u Siriji i Bliskom Istoku, a sada podiže zidove na granici da spriječi prolaz migranata?

Boris Buden: Naravno da je pokazala svoje licemjerje. Političari jesu licemjerni. Ne smijemo se fascinirati tim moralističkim problemom, da oni su pokvareni oni lažu varaju da bi ostali na vlasti i oni su licemjerni, govore jedno čine drugo to je business is usual politike, ono što je za mene puno važnije šta su oni pokazali to je apsolutno inkompetentnost. Nemoć da predviđaju, nemoć da imaju neku koherentnu strategiju, nemoć da razrješavaju probleme kao što su pokazali na području bivše Jugoslavije. Rješenja koja su ponudili nisu rješenja za život, to su privremene konstrukcije kao što je danas Dejtonski sporazum, status Kosova, nemogućnost artikulacije Albanije, pitanje je li Balkan Evropa ili ne. To su sve pomoćne konstrukcije, a zapravo odgovora nema ni na pitanje migranata ni pitanje šta je budućnost Evrope, da li će Evropa biti sada tvrđava ograđena bodljikavom žicom i šta je to i o kojim je vrijednostima tu dakle riječ. Ono što je najvažnije ovdje je shvatiti da ne postoji ta razina kompetentnosti na koju se možemo osloniti pa misliti da će neko drugi u Evropi neki pametni evropski političari imati odgovor na naša pitanja, oni nemaju odgovor na svoja pitanja.

Možemo li napraviti paralelu između Jugoslavije i EU? Da li EU funkcioniše na principu Jugoslavije?

Boris Buden: Pa ne mislim da je to naravno isto, ali je riječ o tome da je jedno stanovito istorijsko iskustvo koje je zatamljeno ratovima u bivšoj Jugoslaviji. To je iskustvo saradnje ili barem jednog pokušaja rješenja tog problema, kako ljudi tih različitih vjera, nacija, na jednom prostoru održati u jednoj vrsti suživota u čemu je Jugoslavija očigledno imala nešto za reći nekakav je koncept razvila, Evropa misli da je to problem koji je lako rješiti, ali očigledno vidimo da nije. Mislim da bi prije svega ljudi na ovim područima trebali osloniti sami na sebe na svoju vlastitu pamet i pokušati naučiti nešto iz vlastite istrorije poslednjih 25 godina zato da bi se uopšte mogli suočiti sa krizom evrope. Nije riječ o tome da će Evropa pomoći ovim krajevima, nego bi mi morali razmišljati o tome kakvu Evropu hoćemo, možemo li, želimo li prihvatiti Evropu ovih suprotnosti razlika između sjevera i juga. Evropu zatvorenu, ksenofobičnu tvrđavu, Evropu koja je provincija u svijetu ili želimo nešto drugo i to moramo odgovoriti na ta pitanja na iskustvu koje imamo ne samo iskustva u bivšoj Jugoslaviji nego raspada bivše Jugoslavije i krvavih ratova na ovim prostorima.

Zašto se zemlje bivše Jugoslavije ne okrenu istočnom tržištu, kao nekada Jugoslavija pokretu nesvrstanih?

Boris Buden: Što se tiče Istoka on ne postoji kao takav, to su takođe interesne sfere nekakvih novih geopolitičkih prostora tih blokova. Nije recimo tu riječ o Rusiji nego o konceptu evroazije. Problem je da su naše elite potpuno potisnule činjenicu da je Jugoslavija igrala nekakvu ulogu u tom nesvrstanom pokretu da je bila okrenuta prema zemljama koje danas jesu budućnost svijeta. Danas je Indija velika sila, najveća demokracija na svijetu. Jugoslavija je imala izravne i veoma konkretne odnose sa Indijom, to je sve potisnuto zaboravljeno. Dakle ja mislim da to okretanje u tom trenutku kad se ti nemaš sa čime okrenuti kada sve što je vrijedno na ovim prostorima je u tuđim rukama, ne možeš ti to okrenuti osim toga to se okreće onoliko koliko se okreće u drugim smjerovima kako je već interes tog globalnog kapitala i transnacionalnih finansijskih korporacija.

Koje je rješenje za političku situaciju zemalja bivše Jugoslavije?

Boris Buden: Nemam ja rješenje u glavi, ne znam ja šta je dobro, ali ono što ja znam je da ljudi sami bi trebali na osnovu svog iskustva zaključiti šta je dobro za njih, a šta je loše. Ja mislim da oni imaju dovoljno kapaciteta da to naprave i da je problem u tome kako to politizirati. Možda je dobro za nas da uđemo u nove sukobe, sasvim drugačije sukobe, da se nasilje napokon upotrebi u nekom pozitivnom smislu ne samo u negativnom. Nemam ja tu ilizije i ne želim ja reći da je nama potreban vječiti mir, naravno da nam je potreban vječiti mir, ali naravno ako ćemo otvoriti perspektivu vječitog mira onda ćemo se morati sukobiti sa nekim silama koje su nas podjelile i koje su nas dovele u ovu situaciju, dakle ne treba tu imati iluzija. Možda je dobro da se na drugi način posvađamo i da uspostavimo nove suprotnosti i da otvorimo nove frontove, dakle to je riječ treba politizirati to iskustvo koje imamo o tome je rječ.