Krajem prošle godine smo bili u posjeti organizaciji Forum žena Bratunac, i upoznali se sa mladim aktivistima_kinjama iz Bratunca i Srebrenice.
Piše: Milica Pralica
Sa mladima iz Bratunca smo razgovarali o probemima sa kojima se susreću, koje promjene su neophodne u njihovoj opštini i kako je to biti povratnik_ca.
Svi su se složili da je Bratunac idealno malo mjesto za život, ali da je problem u tome što nema posla te su zbog toga prinuđeni da se sele u druge gradove ili države.
Ivana Pavlović je završila psihologiju 2013. godine i godinu dana provela na birou tražeći da odradi pripravnički staž, ali nigdje nije bilo mjesta. Obilazila je osnovne i srednje škole, pa čak i obdaništa. Poslije višemjesečne potrage i razgovora, kako sa direktoricom vrtića, tako i načelnikom opštine, uspjela je da nađe radno mjesto u vrtiću i stažira potreban period.
„Ako hoćeš da radiš, moraš da se boriš. Bratunac je, po mom mišljenju, idealno mjestašce za život, samo da ima posla. Treba firme da se otvore i da se pokrene industrija. Ne znam da li za mene ima mjesta u mojoj struci. Voljela bih da ostanem, ali teško je. Izađe konkurs i ti znaš već ko će biti primljen. To nije problem samo u Bratuncu, to je problem na nivou države“ , rekla je Ivana.
Njen kolega Ognjen Bogdanović je završio engleski jezik, ali posao još uvijek nije uspio da se zaposli. Prijavljivao se na konkurse, pokušao da pokrene školu engleskog jezika, ali bezuspješno.
„Mi kao jedinke u ovoj sredini zaista ništa ne možemo promijeniti, obzirom na politiku oko koje se sve vrti“, kazao je Bogdanović.
Poslije srednje škole neki žele da upišu fakultet i odu iz Bratunca, a neki poput Sefudina Hasanovića će po završetku srednje škole svoju sreću potražiti van granica BiH, u inostranstvu. Njegov prijatelj Andrej Šakota poslije završetka škole bi se volio vratiti u Bratunac, ali samo ako bude posla.
„Vratiti se, ako bude posla. Sve imam ovdje, ali ako mi se u inostranstvu ukaže prilika za posao, zašto ne bih otišao?“, istakao je Andrej.
Nekoliko mladih iz Bratunca je došlo na ideju da osnuju omladinsku organizaciju koja bi se bavila pitanjima mladih u njihovoj opštini. Kažu da mladi u Bratuncu ne dijele ista interesovanja. Jedni žele nešto da urade i promijene, drugi su fokusirani samo na sebe, jer su zaposleni i boje se da bi mogli da izgube posao ako se aktiviraju u drugim oblastima.
„Ovdje je jako teško podstaći omladinu da se pokrene. Mi sad hoćemo da osnujemo omladinsku organizaciju, pa je teško pronaći veći broj mladih da se sa nama zajedno udruži da bismo mi pokrenuli nešto za naš grad“, rekla nam je Marijana Milutinović, apsolventica na Učiteljskom fakultetu u Bijeljini.
Bratunački srednjoškolci i srednjoškolke kažu da će tek za koju godinu, kada postanu punoljetni, moći da mijenjaju stvari na bolje u svojoj opštini.
„Bilo bi dobro da više mladih postane uključeno u omladinski aktivizam, ali mislim da ovdje omladina nije toliko obaviještena o tom pojmu. Nezainteresovani su, ali trebalo bi da se proširi znanje o omladinskom aktivizmu među njima“ , kaže Andrej Šakota učenik trećeg razreda elektrotehničke škole.
Pored problema zaposlenja, mladi u Bratuncu se susreću i sa nedostatkom sadržaja za mlade u njihovom gradu. Postoji bioskop u kome projekcije nisu redovne, a i kada ih bude, većina sebi ne može da priušti bioskopsku kartu. Na nivou opštine imaju Dane kulture i sporta, tj. Đurđevdanske dane koji se održavaju od 1-7 maja, kao i sajam „Dani malina“ na kojem njihovi_e sugrađani i sugrađanke koji se bave poljoprivredom promovišu svoj rad. Kažu da se ovome pridaje pažnja više nego ičemu drugom.
„Volio bih da bude više druženja. Na primjer, da se na jednom mjestu okupi više ljudi različitih nacionalnosti radi druženja. Treba da imamo više sportskih sadržaja i turnira, treba da se prikazuju predstave. Ima bioskop, ali projekcije nisu redovne ili se prikazuju filmovi koji nisu za određeni uzrast“ , rekao je Goran Lojanica, učenik trećeg razreda elektrotehničke škole.
Ratna dešavanja koja su se desila u Bratuncu 1992. godine i u Srebrenici 1995. godine, još su jedan od tereta sa kojima se mladi iz ove dvije opštine svakodnevno susreću. Bez obzira na ratnu prošlost, mladi iz Bratunca i Srebrenice se druže, idu zajedno u školu, žive zajedno, i ističu da je jedini problem što lokalna politika teži da ih zavadi.
„Imam prijateljicu koja je Bošnjakinja i kojoj svaki dan govorim da je volim, jer ona nema momka. To je neki dogovor između nas dvije. Ja tu podjelu ne osjetim jer nemam problem sa tim u svojoj glavi. Više politika vrši uticaj na to da se mi ovdje ne družimo, da se podjelimo po strankama. U školi u koju sam išla, bilo je i Srba i Bošnjaka i nikad nije bilo diskriminacije među nama. Živimo zajedno tu smo i ne dijelimo se. To je kod mene slučaj, ali postoji i druga strana“ , kazala je Marijana Milutinović.
Prihvatili su prošlost, ali nisu dopustili da ima uticaj na njihove živote u sadašnjosti.
„Mi možemo da radimo i možemo da živimo zajedno. Nestašica, neimaština, to što nemamo posla, nemamo ni gdje da se toliko družimo, to nas sve jednako pogađa. Mogli bismo da radimo zajedno i mogli bismo da se družimo, ali sve je do politike uglavnom. Samo zbog te politike koja obećava mnogo, a ništa ne pruža, omladina je toliko preokupirana time da sada više i ne gleda prave vrijednosti čovjeka, nego čeka samo to neko bolje sutra“, rekla nam je Saida Osmanović.
Saida Osmanović je povratnica. U Bratunac se vratila 2003. godine, kada je pohađala šesti razred. Prvi put kada je vidjela kuću, sjeća se da je bila devastirana i da je imala samo vrata i prozore. Roditelji su se vratili kako bi sredili papirologiju oko povrata imovine i kako bi kuću prilagodili za život.
„Bilo mi je malo čudno kada sam se vratila. Nisam nikoga poznavala. U školi sam sjedila sa jednom djevojčicom koju sam tada upoznala. Zove se Milica i dan danas se družimo. Bilo je još povratnika, koji su na to gledali drugim očima, koji su odmah osuđivali naše druženje, čak i sjedenje u istoj klupi… Nastavnici nas nisu odvajali po tom pitanju, sa njima nismo imali taj problem. Ljudi koji su se družili sa mnom prolazili su isto što i ja, jer i oni su na neki način osuđivani. Predrasude nikad nisu prestajale, ali to su bili pojedinci“, rekla je Saida.
Kažu da im probleme više prave ljudi koji dođu sa strane nego oni sami između sebe.
„Mislim da mi, ljudi iz Bratunca i Srebrenice, nikad ne bismo pravili razlike, da nije nekih ljudi, što bismo mi rekli iz „dijaspore“, koji dođu da „zakuvaju“ i odu, a mi ipak ostajemo ovdje da živimo. U tome je problem“ ,rekla je Marijana Milutinović.
Kažu da se ono što se desilo ne može izbrisati. To uvijek ostaje. Mogu da žive zajedno, ali im je za to potrebno da budu finansijski nezavisni, da imaju posao i da ne zavise od svojih roditelja. Njihove roditelje i starije generacije više interesuju prošli politički događaji nego njih. Oni žele da žive normalno, neopterećeni prošlošću i da grade bolju budućnost.