Da grad bude čist
Piše: Edin Ramulić
Foto: Hrvoje Polan
U sumrak, na trgu jednog neslavnog majora, na Dan bijelih traka, cipelice u bijelim gipsanim trakama i krug sa imenima ubijene djece. Odnekud se stvori radnik gradske čistoće i pođe utovarati teške gipsane blokove. Kaže: Moj je posao da grad bude čist!
U Poljskoj, sedamdeset i pet godina ranije, u Treblinki recimo. Uniformisani čovjek otvara stočni vagon i iz njega žmirkajući bauljaju žene, djeca, starci, mršavi muškarci. Radi svoj posao i viče da idu prema drvenoj baraci. Na ulazu im drugi muškarac u uniformi naređuje da skinu svu odjeću sa sebe. Njegov je posao da prikupi tkaninu i kožu i dostavi je u magacin na razvrstavanje. U uglu prostorije jedan stol i stolica. Na stolici sjedi čovjek u odijelu, sa naočarima na namrštenom nosu. Upisuje imena i pokretom glave šalje ih u drugu prostoriju. On je zadužen da danas prikupi tačno 4200 imena na njegovom radnom mjestu. Malu djecu ne upisuje. Na drugom papiru za svako dijete ucrta jedan kružić i od tih krugova tvori latice i cvijeće. Onako za sebe. U drugoj prostoriji osam stolica. Uz svaku stoji po jedan čovjek u prugastoj odjeći i u ruci drži makaze. Pokazuju na žene i djevojčice da priđu. Ulaze dvojica sa vrećama i skupljaju kosu. Čuje se samo teško disanje u zagušljivoj prostoriji. Dolaze još dvojica i zagledaju svakom u usta. One sa zlatnim zubima šalju kroz vrata kroz koja su ušli. Otud se povremeno čuje tupi jauk. Svi sada moraju ući u tamni, uski hodnik. Goli i prestrašeni. Po prvi put ne nose žute trake sa Davidovom zvijezdom od kako je nastupila Šoa. Djevojčice se stisle uz majke a sinovi uz očeve. Na kraju hodnika jedan u uniformi govori im da idu na kupanje. Ima zadatak da ih požuruje jer drugi čekaju svoj red. Zbijeni, sa pogledom u plafon, čekaju da voda krene iz tuševa. Čovjek koji je dovezao plinske boce gleda drugog koji mijenja cijevi i u stranu stavlja prazne. Ulazi SS oficir i obojica staju mirno. Jedan se sjeti da podigne ručicu na zidu i izvještava da je sve spremno za novo kupanje. Oficir jednim pokretom spušta izlizanu ručku i izlazi iz prostorije. Kroz zid se čuje komešanje, neko dijete je pozvalo mamu. Djeca prva klonu i padnu pa onda i roditelji po njima. Provjetravaju prostorije i otvaraju velika vrata. Ljudi u prugastim odijelima izvlače gola tijela za noge i vuku do kraja hodnika. Tovare ih na metalna kolica. Zavlače ruke u otvore na beživotnim tijelima i traže skrivene dragocijenosti. Guraju kolica kroz drugi hodnik. Preuzimaju ih dvojica i rutinski trpaju u užareni krematorij. Druga grupa je već na šišanju a treća izlazi iz vagona. Zagledani su u crni dim. Svako radi besprijekorno svoj posao i svi su jako bitni.
Komunalac u Prijedoru je na trenutak prekinuo svoj posao. Na molbu, vraća iz kante blokove sa cipelicama. Nekoliko metara dalje, na betonskom podestu oko uličnog sata sjedi nekoliko Romkinja. Oko njih mirno stoje ili sjede njihova djeca. Prilazi najstarija od njih. Kroz plač blagosilja i sa rukama skupljenim na grudima govori: Hvala ti, živ bio, što nisi dao da ih odnese. Tako su male te cipelice, srce me boli za njima.
Te žene i njihova djeca, na svoj način su odali počast ubijenoj prijedorskoj djeci. U tišini kada su svi otišli, oni su bili jedini tu… Ti divni ljudi pokraj nas svakog dana nose nama nevidljive bijele trake. Nose ih od pamtivjeka u svakom ćošku bijelog svijeta.
U Prijedoru, na Dan bijelih traka, komunalac radi svoj posao DA GRAD BUDE ČIST. ETNIČKI ČIST!
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.