Da li ima programa za socijalnu pravdu u izbornoj kampanji?
Ni ovogodišnja (pred)izborna kampanja nije dala doprinos u analizi problema s kojima se suočavaju ljudi koji su prisiljeni da spavaju na ulici, ljudi koji žive u prihvatilištima za beskućnike, ljudi koji nemaju adekvatan smještaj, ljudi koji su diskriminisani zbog tog što nemaju krov nad glavom.
Piše: Ljupko Mišeljić
Dugogodišnjim, višedecenijskim urušavanjem institucija sistema i institucija socijalne zaštite, bosanskohercegovačko društvo dospjelo je u situaciju da ne postoje relevantni podaci koliko ljudi živi na ivici siromaštva, a koliko ljudi je u faktičkom siromaštvu. Naravno, samo prikupljanje podataka ne ide dalje od statistike, ali činjenica je da čak ni statistika nije jača strana bosanskohercegovačkih i institucija entiteta, a kamoli socijalne politke i programa socijalnog zbrinjavanja.
Kako bolje zbrinuti srednju i višu klasu? To je pitanje koje je, primijetili ste, postavila politička elita koju još nazivamo kratko i jasno – kandidatima, liderima. U tim i takvim programima vidi se predanost višem cilju, briga o vlastitoj političkoj karijeri i briga o budućnosti, finansijski, politički i ekonomski najdominantije skupine u Bosni i Hercegovini. Iako bh. javnost već odavno zna da srednja i viša klasa nije brojčano najdominantnija skupina, već skupina koja simpatizira, (p)održava i bira političke lidere i kandidate.
Da li ste, kada i gdje u Bosni i Hercegovini, čuli da politički lider ili politički kandidat obećava nabavku stambenih kontejnera, izgradnju stanova za socijalne kategorije, izgradnju smještajnih kapaciteta za beskućnike? Da li ste, kada i gdje, čuli da politički lideri ili kandidati govore o plati za život, penziji za život, socijalnoj pomoći za život, bespovratnim subvencijama za zapošljavanje i samozapošljavanje ljudi na margini egzistencije?
Kampanja za lokalne izbore pokazala je da politički lideri i drugi politički subjekti, koji su kandidati za (grado)načelnike i odbornike, nemaju ni program, ni viziju, a ni jasan cilj da tradicionalno prisutna i značajna socijalno-zaštitna funkcija jedinice lokalne samouprave, funkcionalnost i održivost sistema socijalne zaštite, jačanje socijalne kohezije i osnaživanje šire društvene zajednice postane cilj politika koju politički subjekti nude.
Pod pretpostavkom da je riječ o grupaciji/skupini ljudi koja je brojčano marginalna, ona koja ne može da utiče na rezultate izbora, politički lideri su isključili one pojedince i pojedinke koji su u društvu izbrisani/otpisani i prepušteni životu na ulici, bez krova nad glavom, bez socijalne pomoći i podrške.
Politička kampanja, primijetili ste, fokusirana je na promjenama.
Nudi se zbilja koja privremeno mijenja stvarnost, nudi se harmonija koja će nastupiti kada „naši“ (a ne „njihovi“), preuzmu kormilarenje budžetima i procesima u jedinicama lokalne samouprave.
Otpisuje se uticaj šire društvene zajednice, uticaj grupacija i skupina u čije ime će biti donošene odluke, isključuje se društvo u cjelini, promoviše se vladavina ljudi određenim metodama, a ne funkcionalnost sistema.
Promovišu se kandidati i politike koji će kao „bogovi iz stroja“ riješiti sve probleme s kojim se suočava društvo i režim, a to je, pogađate, vladavina drugih, gorih i „ne tako dobrih“.
Sve to skupa nije više od obične pripovijetke, lišene stilsko-tematskog jedinstva i interne logičnosti, lišene čak i ljepote pripovijedanja. No, vrlo brzo će postati mnogo više od obične priče. Postaće još vidljivji i snažniji alat populista kojim će njihova impulsivnost i sugestibilnost naći plodno tlo u lakovjernosti mase i gomile.
U stacionarnim i dinamičnim peripatetičnim simulacijama jednosmjernog, asimetričnog političkog saopštavanja (ne komuniciranja!) ideja, vizija i stavova, pokazalo se da kandidati za odbornike i (grado)načelnike imaju oprobane recepte vođenja (pred)izborne kampanje: ignorisanje mogućnosti garancije vladavine prava i socijalne pravde za grupaciju potlačenih, siromašnih i(li) obespravljenih.
„Stvaralačka sloboda“ političkih aktera izašla je iz okvira zagovaranja funkcija i potreba društvenih sistema. Ono čime se bave politički subjekti, koji pretenduje na osvajanje mandata u jedinici lokalne samouprave i ono čime će tek da se bave kada osvoje mandat, postaće nova politička zbilja javnog mnijenja, supstitucija za socijalnu stvarnost, pa otud tako žustra borba demagogija koje nikad nisu pretendovale da postanu ozbiljna politika.
Baš u spektaklu razdvajanja „kukolja od žita“, od šire mase, gomile i javnosti, pa čak i društva očekuje se da taj spektakl plati, da se pozicionira u okviru njegove determinante, barem tokom dana za glasanje, pa da potom sam raspakuje i demistifikuje ideju političkog programa (ako on postoji), i to u periodu od dvije do četiri godine, s namjerom da pravo glasa trampi za pravo na izbor i pravo da bira.
Ljupko Mišeljić je novinar. Istražuje i prezentuje teme politike, ekonomije, društva i mass medija.
_____________________________________________________________________________________________________________________________
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana “Oštra Nula”, i za iste Udruženje građana “Oštra Nula” ne snosi nikakvu odgovornost.