Dan republike, 29. novembar: Sjećanje na radničku Jugoslaviju

Na današnji dan, 29. novembra 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, rođena nova Jugoslavija. To nije bila Jugoslavija monarhije po mjeri kralja i kapitala, već Jugoslavija po mejeri naroda i radnika. Nova Jugoslavija bila je rezultat herojske borbe naših naroda, antifašista i partizanskog pokreta otpora protiv nacizma, fašizma i okupacije, za slobodu i nezavisnost. To je bila Jugoslavija, u političkom pogledu republika ravnopravnih naroda koja je gradila socijalizam na temeljima radničkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva, nesvrstanosti i mira.

Piše: Nemnja Tubonjić

Ideja ove Jugoslavije bila je nešto potpuno novo za naše društvo i u idućih 45 godina ona će predstavljati polet društvenog napretka i emancipacije. Njen internacionalistički duh utemeljen na principima bratstva i jedinstva bio je inspiracija cijelom svijetu, a partizanski pokret kao jedini oslobodilački pokret ujedno i inspiracija drugim narodima za oslobođenje od imperijalizma i težnji ka međunarodnoj solidarnosti. Nova Jugoslavija je bila domovina i utočište za mnoge progresivne i revolucionarne pokrete i ličnosti, zemlja koja je ostvarila velike uspjehe i dostignuća u oblastima kulture, nauke, sporta, obrazovanja, zdravstva i društvenog razvoja.

Protiv ovih ideja ujedinili su se svi nacionalisti, koji i dan-danas pokušavaju da ospore i obesmisle revolucionarne i emancipatorske tekovine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U ovom tekstu ćemo predstaviti progresivne tekovine radničke Jugoslavije, simbolično na datum njenog osnivanja, kroz dekonstrukciju revizionističkih narativa.

BRATSTVOM I JEDINSTVOM PROTIV NARODNIH IZDAJNIKA

Ideja zajedničke države naših naroda nije stara. Ta ideja je nastala kao odgovor na dugotrajnu i tešku okupaciju naših zemalja od strane raznih imperijalističkih sila, od Turske do Austrogarske, gde se polako počela buditi svijest u progresivnim krugovima da je ujedinjenje naših naroda potrebno. Jugoslovenstvo nije bila samo politička tvorevina, već i ideja koja je okupljala naše narode u borbi za slobodu i pravdu. Ovo ujedinjenje nije proizilazilo samo iz materijalne potrebe za sticanjem političkog ili ekonomskog položaja u Evropi, nego i iz sličnosti koje dijelimo (istorija, kultura, jezik i tradicija), kao i zajedničkih interesa naših radničkih masa (proletarijata). Podjele koje su u našim narodima postojale, kao i brojni sukobi oko teritorijalne kontrole nisu bili proizvodi niti kmetskih, niti ranih proleterskih interesa. Slično kao i danas, radilo se o sukobima vladajućih slojeva zemljoposjednika, aristokratije i rane buržoazije.

O ovoj ideji najviše će govoriti socijalistički teoretičari poput Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića i drugih, koji su se suprotstavljali podjelama i sukobima koje su nametali vladajući slojevi i nacionalisti, i koji su zagovarali ujedinjenje naših naroda na osnovama socijalne jednakosti. Progresivna omladina, radnici i intelektualci, inspirisani idejama oktobarske revolucije, 1919. godine, osnivaju svoju političku partiju – Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), a godinu dana kasnije postaju i jedna od najvećih političkih partija. U periodu dvadesetih godina, partija biva devastirana usljed Zakona o zaštiti države, a kroz staljinističke čistke uništen je i najbolji kadar ovih revolucionara, koji su čak bili i akteri oktobarske revolucije.

Borba partizana i Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u Drugom svjetskom ratu bila je borba za socijalističku transformaciju društva. Oni nisu zahtijevali samo političke promjene, iako su se borili za bolje zakone, niti su zahtijevali samo ekonomske reforme, iako su se borili zajedno sa radnicima za bolje uslove života. Njihova ideja bila je ideja ostvarane demokratije – radničko upravljanje i u ekonomiji i u politici. Oni su okupljali široke narodne mase – progresivnu omladinu, radnike, sindikate, seljake, intelektualce i druge.

Napadom nacističke Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, došlo je do potpunog kraha u regularnoj jugoslovenskoj vojsci. Okupatoru je trebalo svega nekoliko dana da okupira zemlju, kralj Petar II Karađorđević je pobjegao u inostranstvo, a veliki broj jugoslovenskih oficira izvršio je samoubistvo. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je organizovala narod oko sebe i postavila dva cilja – oslobođenje od okupatora i sprovođenje socijalističke revolucije. Ove ideje radničkog upravljanja bile su radikalne ideje za interese kapitala. Sve nacionalističke snage, vođene interesima svojih političara i brojnih ekonomskih gospodara, stale su protiv partizana i Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Partizani su pozivali svakoga u borbu protiv okupatora, čak i pripadnike zvanične Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO), koja je bila pod komandom generala Dragoljuba Mihailovića, ali nisu uspjeli pridobiti svakoga. Interes ove vojske nije bio jednak interesima revolucionarne izgradnje. Stoga, da bi zaštitili imovinu svojih zemljoposjednika i kapitalista, kao i oficirskih privilegija, potpisivanjem sporazuma u Divcima 27. marta 1942. godine, četnici su prešli na stranu okupatora i širom zemlje ostvarivali saradnju sa njemačkim nacistima, italijanskim fašistima i ustaškim zlotvorima. Masovni zločini koje su nacionalističke snage počinile nad civilnim stanovništvom nezamislivi su, a jedino ko je čuvao jedinstvo naših naroda bile su partizanske jedinice, koje su uporno objašnjavale da mržnja koja se nalazi u našim narodima nije proizvod radnih ljudi tih naroda, nego onih koji od tih zločina imaju najviše interesa – oni koji su gladni teritorije, imovine, profita…

Isto tako, po prvi put u našoj istoriji, žene su se izborile za pravo glasa, mogućnost samostalnog odlučivanja o abortusu, jednako zdravstveno osiguranje i šanse za zaposlenost uz slobodu ravnopravnog odlučivanja u radničkim savjetima. Takođe, žene su bile esencijalne učesnice Narodnooslobodilačke borbe (NOB), bez kojih pokret nikada ne bi mogao biti tako uspješan. Ove ideje su na kraju i odnijele pobjedu nad fašizmom i stvorile novu Jugoslaviju, kao socijalističku federaciju ravnopravnih naroda i narodnosti.

Narednih 45 godina, sve do svog raspada, Jugoslavija će predstavljati najveći oblik jedinstva naših naroda. Fokus izgradnje bio je na jednakim interesima radnih ljudi, na njihovoj emancipaciji, obrazovanju, osiguravanju sigurne ekonomske egzistencije, njihovom uključivanju u društveno upravljanje, nezavisno od toga kog su porijekla, nacionalne ili religijske pripadnosti. Kultura sjećanja u Jugoslaviji biće zasnovana na tekovinama NOB-a, čiji će fokus biti na sjećanju svih zajedničkih napora u ratu i revoluciji, sjećanju na sve žrtave kao zajedničke i osudi svih zločina i zločinaca zajedno sa njihovim ideologijama. Imena ulica, firmi i ustanova biće imena značajnih ljudi iz naše zajedničke istorije – mislilaca, umjetnika, književnika, naučnika, radnika, seljaka i velikih revolucionara. Postavljamo pitanje, šta se sa svim tim desilo danas?

 

 

TEKOVINE EKONOMSKE POLITIKE

U periodu od 1945. do 1950. godine, Jugoslavija je postala ekonomska sila. Od jedne poluindustrijalizovane zemlje na periferiji kapitalizma, socijalistička izgradnja je napravila potpuno industrijalizovanu zemlju planske ekonomije, koja je ujedno izvršila i opismenjavanje većinski nepismene populacije. Kroz Zakon o udruženom radu, koji je usvojen 1950. godine, Jugoslavija se odmakla od principa privatnog vlasništva zasnovanog na profitnoj eksploataciji radne snage i bogaćenju nekolicine privatnika. Ovaj Zakon je imao za cilj da postavi radnika na mjesto odlučivanja unutar firme, a radnički savjet je bio ta upravljačka sila. Radničko samoupravljanje je bilo jedinstveni model socijalizma.

Međutim, Jugoslavija je bila okružena kapitalističkim zemljama i u nemogućnosti da ostvari saradnju sa Sovjetskim Savezom, usljed staljinističkog birokratizma i neslaganja oko pitanja socijalističke izgradnje. Nakon što je Staljin 1948. godine izbacio Jugoslaviju iz Informbiroa, Jugoslavija je bila izolovana od socijalističkog bloka i suočena sa ekonomskim i političkim pritiscima. Jugoslavija je zadržala principe tržišne ekonomije i pokušavala je ovim sistemom konkurirati na svjetskom tržištu. Jugoslovenska proizvodnja nije bila fokusirana čisto na unutrašnju izgradnju – ona je izvozila robu u čitav svijet. Ove firme su zapošljavale na desetine hiljada radnika, ali nakon raspada Jugoslavije i uvođenja tržišne ekonomije, ove firme su sistemski uništavane, njihova imovina je pokradena ili rasprodata.

Za primjer možemo spomenuti Fabriku motora Sarajevo, koja je zapošljavala oko 12 000 radnika širom BiH, a koja je 2007. godine u Hrasnici brojala samo pedesetak radnika. Firme poput FAP-a i TAM-a proizvodile su kamione i šlepere, a firma Zastava iz Kragujevca je godišnje proizvodila oko 200 000 automobila. Energoinvest je imao promet od milijardu dolara, zapošljavao je oko 42 000 radnika, ali danas se nalazi na marginama ekonomske stvarnosti. Firma elektronske industrije Ei Niš imala je oko 20 000 radnika, privatizovana je 1991. godine, i usljed perioda bezuspješnog poslovanja zatvorena je, a njen prostor predat u ruke sitnim firmama na izdavanje. Slična je sudbina i sa firmom Rudi Čajavec iz Banja Luke, koja je proizvodila elektronsku opremu za svjetsko tržište, ali nakon rata dvedesetih je uništena, njen prostor rasprodat i sada se tu nalaze saloni za vjenčanja, kafići, teretane i tržni centri.

U svojoj dominaciji, kako u industriji tako i u poljoprivredi, jugoslovenski kombinati su osiguravali egzistenciju milionskom stanovništvu. Niti jedan dio zemlje nije stajao neobrađen, ali tek nakon devedesetih godina ovi kombinati postepeno propadaju i prelaze u ruke sitnih vlasnika. Veliki dio zemlje danas je neobrađen, sela su se raselila, a hrana se uvozi u velikim količinama. Pored proizvodne dominacije, Jugoslavija je dominirala i socijalnom stvarnošću. Firme su vodile brigu o svojim radnicima ne samo na radnom mjestu, nego i u svakodnevnom životu. Svaka firma je bila vlasnik brojnih odmarališta, i u sklopu svojih beneficija radnici su imali mogućnost da slobodno i bez nekog naročitog troška odlaze na ljetovanja, zimovanja, kampovanje itd. Pored ovoga, Jugoslavija je imala koncept društvenih stanova, tj. svaka firma je ulagala u stambenu izgradnju, kroz koje je dodjeljivala stanove ili podsticaj za izgradnju stambenog prostora vlastitim radnicima. Većina ovih stanova i danas osigurava egzistenciju brojnim ljudima, pogotovo novim generacijama koje su ih naslijedili.

Ekonomska politika ”tržišnog socijalizma” djelovala je tako da održava anarhičnost u čitavoj ekonomiji. Iako firme nisu bile u privatnim rukama, one su se međusobno takmičile za ovladavanje tržišta. Iz ovakvog proizvodnog haosa jedni bivaju uspješni, drugi propadaju, a radnici nemaju dovoljno materijalnih uslova da se pored proizvodnje bave i upravljanjem. Tako u domenu političke ekonomije Jugoslavije dolazi do birokratizacije upravljačkih funkcija, a iz ovih birokratskih interesa javljaju se i brojne privilegije, kao i ciljevi da se ove privilegije sačuvaju ili prošire. Već sredinom osamdesetih sve je manje i manje radnika u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ), a usljed sve veće liberalizacije tržišta brojni direktori postaju i vlasnici kompanija. U političkoj dimenziji ovo se prenosilo na sukob republičkih birokratija oko toga koja od njih će i na koji način da zavlada tržištem. Na zadnjem kongresu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) dolazi do potpunog kraha birokratskog sistema i izbija ratni sukob nacionalističkog narativa.

 

NARATIVI REVIZIONIZMA

Politički revizionizam je bio oruđe birokratske elite, koja je zloupotrijebila svoju moć i isključila radnike iz društvenog upravljanja. Ova elita je stvorila ekonomski haos i socijalnu nejednakost, koji su izazvali nezadovoljstvo i proteste radnika. Umjesto da riješi probleme, elita je optuživala druge republike i narode za separatizam i izdaju. Ovo je dovelo do međusobnog nepovjerenja i sukoba, koji su podrivali jugoslovensko jedinstvo i saradnju.

Radnicima se obećava izlaz iz krize, obećavaju se bolji uslovi života, privatizacija se predstavlja kao nešto korisno i progresivno, iako se kroz čitav ratni i poratni period dešava ekonomska pljačka i privatizacija društvene imovine. Nacionalni sukobi su služili kao sredstvo za skretanje pažnje sa stvarnih problema, a ratni zločini su samo pojačavali mržnju i stradanje.

Dežurni krivci postali su komunisti. Novonastale nacionalističke elite opravdavaju svoje zločine i pljačku društvene imovine kroz narativ da je neprijatelj sa druge strane i da su komunisti zabranjivali nacionalni identitet, iako je činjenica da je svaki radni čovjek imao ustavom zagarantovano pravo nacionalnog i vjerskog izražavanja. Ali ono što nije bilo ustavom zagarantovano pravo jeste pravo na diskriminaciju i nacionalističku retoriku.

Istorijski revizionizam djeluje trostruko – u političkoj dimenziji on se javlja kao propaganda da je određenim narodima nametnuta komunistička ideologija i jugoslovenski identitet, te da su na neki način naši narodi ”obmanuti” kako bi se pridružili partizanskom pokretu i Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Iz ovog narativa su rehabilitovani fašistički zločinci i saradnici, koji su se predstavljali kao heroji odbrane naroda. Ustaše, četnici i balisti su se vezali uz nacionalističke vojske devedesetih, koje su postale njihovi ideološki nasljednici. Govorilo se o odbrani “srpstva”, “bošnjaštva”, “hrvatstva”, iako su ovi pojmovi bili konstruisani i manipulisani od strane nacionalističkih elita. I dok su se narodi međusobno istrebljivali, dok su se činili genocidi i etnička čišćenja, iza linija se dešavala privatizacijska pljačka, razaranje radničkog upravljanja i sistemsko kršenje radničkih i ljudskih prava, kao i dehumanizacija društva.

Ova nacionalistička retorika nastavila se i danas kao glavno sredstvo odbrane nacionalističkih stranaka i novih republika i entiteta. Takođe, rehabilituju se ideje o važnosti starih kraljeva, careva i vitezova, kao čuvara naroda i tradicije, iako su oni bili pripadnici vladajućih klasa koje su živjele na račun istih tih radnika i seljaka i koji su protiv njih vodili brojne pobune. Istorija NOB-a se ignoriše, briše ili se njome prosto manipuliše, pa odjednom imamo srpski narativ o dva antifašistička pokreta u Drugom svjetskom ratu. Tako nacionalističke stranke govore o neophodnosti njihove vladavine, a koncept radničkog upravljanja smatra se ”zastarjelim”.

U ekonomskoj dimenziji revizionizam govori o katastrofalnim posljedicama samoupravne ekonomije, te kako nam je tranzicija na kapitalistički način proizvodnje zapravo pomogla i koliko smo sada bogatiji. Privatizacija se smatra neophodnom, a način na koji je ona sprovedena ignoriše se u krugovima domaćih političara i tajkuna. Ova tranzicija se predstavljala kao neophodna i neizbježna, iako je zapravo bila nametnuta od strane međunarodnih finansijskih institucija i zapadnih sila, koje su podržavale i finansirale nacionalističke snage u Jugoslaviji.

Iako je samoupravna ekonomija imala poteškoća, ona je pokazala svoju dominantnost i uspješnost time što je većini stanovništva osigurala materijalnu egzistenciju, a socijalnom sistemu podigla svjetski standard. Danas, „oslobođeni“ socijalističkog upravljanja, susrećemo se sa velikom nezaposlenošću, mizernim platama i astronomskim profitima privatnika, velikim poreskim nametima, iseljavanjem radne snage (koja ne pomišlja na povratak), uvozom jeftine radne snage, a usljed deindustrijalizacije pretvorili smo naše prostore u banalni oblik rekreativne zone krupnog kapitala i uslužnih djelatnosti. Socijalni sistem je dekonstruisan – kvalitet obrazovanja i zdravstva je redukovan, a pristup društvenim stanovima više ne postoji. Način na koji omladina može da obezbijedi svoju stambenu egzistenciju zasnovan je na stambenim kreditima i dugodecenijskim otplatama.

Kulturni revizionizam se javlja kao posljedica uspostavljanja religijskog fundamentalizma, koji se suprotstavlja sekularnim državama. Religija se sada nalazi u svakoj instituciji i pori života, ali ne u svom individualnom pozitivnom kontekstu vlastitog mišljenja, nego kao vladajući narativ koji se poistovjećuje sa samim identitetom jednog naroda. Ovaj narativ se, uz istorijski revizionizam nacionalističkog “herojstva”, postavlja kao nešto što se podrazumijeva kao nova normalnost. Tradicionalistički pristup se veže uz nacionalističku ideologiju i mržnju prema drugim narodima, kroz koji se takođe pokušava rehabilitovati seksistički narativ prema ženama.

Jugoslavija je bila zemlja koja je njegovala multikulturalizam i toleranciju. Jugoslavija je bila zemlja koja je poštovala i čuvala različite nacije i kulture koje su živjele na njenim prostorima, kroz vijekove. Jugoslavija je bila zemlja koja je podržavala i razvijala umjetnost, nauku, sport i obrazovanje. Jugoslavija je bila zemlja koja je imala svoj kulturni identitet, koji je bio zasnovan na zajedničkim vrijednostima i nasljeđu.

Danas, kada ovakav koncept nemamo, susrećemo se sa kulturnim siromaštvom i izolacijom, koja se ogleda u nametanju jednoumlja i dogmatizma, u gušenju kritičkog mišljenja i slobode izražavanja, u zanemarivanju i uništavanju kulturne baštine, i u potiskivanju i diskriminaciji manjina i žena.   

Dan koji obilježava stvaranje Jugoslavije jeste ujedno dan koji obilježava stvaranje jedne zajednice koja je imala nešto da ponudi narodu i koja je sama bila taj narod. Dan republike iza sebe nosi simboliku herojstva, napretka i sigurnosti, iako nacionalistički narativi ovo ne žele sebi da priznaju. Možemo slobodno da kažemo da je vrh civilizacijskog napretka naših naroda dosegnut u ovih 45 godina i raspadom Jugoslavije nismo napredovali niti jedan korak. U suštini smo nazadovali i u političkom, i u ekonomskom, i u kulturološkom aspektu. Čak i da odemo na polje ravnopravnosti, vidjećemo da su prava za koja se danas borimo u Jugoslaviji bila uveliko izborena i praktikovana. Ništa od ovoga nam revizionizam ne može permanentno sakriti. Iako se nove generacije susreću sa revizionističkim narativima, pogotovo u školama, kao glavnim institucijama oblikovanja javnog mnjenja, one će nužno vidjeti laži koje se najbolje sagledavaju u vlastitim protivrječnostima. Današnji dan, 29. novembar je jedini datum kada možemo da kažemo da smo se izborili za slobodu. A da li je novo osvajanje slobode ponovo ispred nas? Ostaje nam da vidimo.