Deseti Osmomartovski marš: “Državo, pokaži da nismo same!”
I ove godine smo marširali 8. marta pod sloganom “Državo, pokaži da nismo same”, s ciljem ukazivanja na propuste nadležnih institucija u procesuiranju slučajeva seksualnog nasilja.
Skoro 50 učesnica i učesnika, noseći transparente s različitim porukama podrške ženama, marširali su od Narodnog pozorišta Republike Srpske do Trga Krajine u Banjaluci. Po završetku šetnje, čitali smo sporne dijelove sudskih presuda za silovanja i seksualna zlostavljanja.
BiH je ratifikovala Istanbulsku konvenciju koja je osnov za kreiranje formalno-pravnog okvira za prevenciju ovih krivičnih djela, ali i za zaštitu žrtava od strane sistema. Međutim, upravo izostanak te podrške je jedan od glavnih razloga zašto silovanje kao najteži oblik seksualnog nasilja često ostaje neprijavljeno i nekažnjeno. Žene su dodatno demotivisane blagim kaznama koje se izriču počiniteljima ovih i sličnih krivičnih djela. Domaći sudovi nerijetko kao olakšavajuće okolnosti uvažavaju siromaštvo, bračni, roditeljski ili radni status nasilnika, bez obrazloženja zašto se upravo ove okolnosti posmatraju kao olakšavajuće za ovako teško krivično djelo.
Ovogodišnjoj protestnoj šetnji su nam se pridružili mališani, te građani i građanke koji su željeli pokazati solidarnost i pružiti podršku svim ženama koje su preživjele seksualno nasilje.
Neke od učesnica marša su sa nama podijelile svoj osjećaj potresenosti koje je na njih ostavilo čitanje iskustva žena koje su doživjele seksualno nasilje.
Dešava se da sud silovatelja osudi na minimalnu kaznu a kao olakšavajuću okolnost navede da je nezaposlen. Voljele bismo da čujemo zašto je nezaposlenost izgovor za silovanje? Razumijemo da se ta okolnost može posmatrati kao olakšavajuća ukoliko se radi o krađama i sličnim djelima, ali nipošto kada se radi o seksualnom nasilju.
Potpisivanjem Istanbulske konvencije o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici, Bosna i Hercegovina postala je obavezna uspostaviti specijalizovanu službu podrške za žrtve silovanja, ali se to nikada nije desilo. BiH nije uskladila svoj zakonodavni okvir, niti je sa obavezama koje proizlaze iz konvencije uskladila sistem zaštite i pomoći za žrtve, ali ni sistem procesuiranja počinilaca.
Iako postoje zakonske odredbe ako, ali da njihovo sprovođenje nije adekvatno.
Ne želimo mijenjanje zakona već zakone usklađene sa međunarodnim standardima i njihovu dosljednu primjenu. Apelujemo da se vodi računa o tome da nasilnici ne dobijaju minimalne kazne u zamjenu za priznanje. Sklapanjem sporazuma o priznanju krivice se izbjegava suđenje a prema dosadašnjoj praksi počinioci dobijaju minimalne kazne. To nam poručuje da su ova krivična djela manje važna i da ne ostavljaju ozbiljne posljedice po cijelo društvo, što nipošto nije slučaj.
Okupljanje je završeno u skladu sa svim preporučenim epidemiološkim mjerama.
Zahvaljujemo se svim medijima u BiH i regionu koji su izvještavali o događaju.