Djevojčice, djevojke, žene, šta bi nam Clara Zetkin danas rekla?
Nisu nas u školi učili kako je došlo do obilježavanja Međunarodnog dana žena. Ako su nekima od nas nešto i rekli o tome, vjerovatno nismo shvatili kakva je to borba bila, a bila je sizifovska!
Zamislite 20000 tekstilnih radnica koje puna dva mjeseca štrajkuju u New Yorku 1909. godine. Zamislite prvi sastanak predstavnica sindikata iz sedamdeset država u Kopenhagenu 1910. godine i zamislite kada je Clara Zetkin tog 27.8.1910. godine predložila da se počne obilježavati Međunarodni dan žena u cijelom svijetu. Možete li zamisliti tu nadu, želju za borbom, tu odlučnost, taj aktivizam bez premca? Zamislite više od milion žena na ulicama koje traže garanciju prava na glas, prava na rad, prava na profesionalno usavršavanje i ukidanje spolne diskriminacije. Zamislite štrajkove žena motivisane tom borbom i željom da se ukine diskriminacija i nepravda. Zamislite hiljade tekstilnih radnica u Petrogradu, kako štrajkuju tog 08.3.1917. godine. Zamislite kako su one tada bile tretirane, bez razumijevanja vlasti, bez zakonom zagarantovanih prava, ali sa herojskom snagom, odlučnošću i svijesti o vlastitoj snazi.
Da li smo mi danas svjesne svoje snage, svojih mogućnosti? Da li danas imamo to jedinstvo, tu odlučnost, kolektivni osjećaj solidarnosti? Danas, kada su prava žena zagarantovana međunarodnim konvencijama, ustavima i zakonima država, ta prava uzimamo zdravo za gotovo. Još uvijek su u mnogim državama svijeta, žene direktno ili indirektno diskriminisane po raznim osnovama, čak i onim koja pružaju zakonsku garanciju za ta prava koja se krše.
Razmišljate li kako je hiljadama žena i djevojčica koje su protiv svoje volje žrtve ratnih sukoba, koje prelaze hiljade kilometara kako bi stigle do sigurne zemlje, a dočeka ih bodljikava žica? Razmišljate li o tome kako su mnoge od njih žrtve fizičkog i seksualnog nasilja, kako gube svoje dostojanstvo bez mogućnosti da se odbrane, da budu zaštićene? Razmišljate li o milionima djevojčica i djevojaka kojima je uskraćeno pravo na obrazovanje? Razmišljate li o njihovim otetim snovima, izgubljenim prilikama? Ko se bori za njihova prava, ko ih garantuje?
Nemojte uzimati svoja prava zdravo za gotovo! Neko se za njih krvavo izborio i kada vam ih neko pokuša uskratiti ili ograničiti nemojte to dozvoliti! Naša država je usvojila zakone koji garantuju ravnopravnost spolova u ekonomskom, socijalnom i političkom životu, ali bez obzira na ove propise prava se krše i uskraćuju. Zbog toga morate znati prepoznati kada su vam ona uskraćena ili ograničena, i morate istrajati u borbi da ih ostvarite bez obzira koliko ta borba ličila na borbu sa vjetrenjačama.
Međunarodni dan žena je nama postao dan kada očekujemo dodatnu pažnju i poklone od naših muških članova porodice, prijatelja, kolega. Bitno nam je objaviti fotografije poklona koje smo dobile i previše važnosti pridajemo tome, a premalo onome što je mnogo bitnije. Zar nije bitnije kako vas svi ti muškarci tretiraju tokom cijele godine, u kući, u kafani, u saobraćaju, na poslu, u supermarketu…? Zar nije bitnije da vas smatraju sebi jednakima, da vas poštuju i uvažavaju vaša mišljenja i stavove, vaše izbore? Zar nije bitnije da jednako vrednuju vaš rad, vaše kvalitete, da ravnopravno dijelite zajedničke obaveze i odgovornosti? Da li se iko pita gdje smo zaista danas? Gdje smo pored te famozne gender kvote u zakonodavnim tijelima? Gdje smo u vladama, u izvršnim i upravnim tijelima, u izbornim kampanjama na najvećim plakatima? Gdje smo u medijima, u delegacijama, među nagrađenima, među imenima ulica i parkova, među citiranima? Gdje smo na koncu među učesnicima saobraćajnih nesreća, među tučama, među učesnicama u kriminalitetu, među žrtvama nasilja i nasilnicima?
Navikli smo da je u Bosni i Hercegovini “kvota” jako bitna, bilo da se radi o teritorijalnoj, nacionalnoj, gender ili bilo kojoj drugoj kvoti? BiH jedva da doseže 20% od 40% zakonom određene kvote zastupljenosti žena u zakonodavnim tijelima i da nema te nužne pozitivne diskriminacije vjerovatno bi taj postotak bio mnogo manji. U Zeničko-dobojskom kantonu iz kojeg dolazim, nakon raspodjele vlasti i ministarskih pozicija u vladi kantona, niti jedno ministarstarsko mjesto nije povjereno ženi. Iskreno sam bila šokirana. Ono što me još više šokiralo je izjava predsjednice Skupštine kantona kako ona ne smatra da su žene diskriminisane i uskraćene za pozicije u vlasti, iako ih ima mnogo kvalificiranim. To dokazuje da su žene subjekti političke moći u BiH, ali da one nisu i nositeljke političkih promjena.
Mislim da veliki problem leži u tome što ženama u našem društvu nedostaje solidarnosti, i što su bitnije institucije ili pozicije u pitanju, solidarnosti je manje. Čak ni žene na izborima najčešće ne podržavaju žene. Čest je slučaj da žene u BiH zbog teške borbe za lično priznanje, drugu ženu vide kao konkurenciju. Ovakvim stavom zaboravljamo da su nam žene neophodne svuda i na svim pozicijama, jer nam to donosi više snage i pruža nam oslonac.
Azra Berbić, rođena je u Zenici, živi u Kaknju. Po zanimanju je pravnica. Učestovala na Mostar International Model United Nations u poziciji delegata Chilea pri Savjetu Sigurnosti Ujedinjenih Nacija i“Liberty English Seminar“ u organizaciji Language of Liberty Institute. Tokom studija volontirala je u Centru za pravnu pomoć GRAM CONCORDIA, Crvenom krstu Kakanj i u Domu za nezbrinutu djecu u Zenici. Danas radi kao dopisnica časopisa za mlade Preventeen i portal lgbt.ba.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.