Dragan Bursać: “Fašizam se ne budi. On prosto nikad nije ni zaspao.”
U sklopu ciklusa „Modernizacija i tradicija: zašto jedno isključuje drugo?“ koje je održano u Muzičkom paviljonu Staklenac, razgovarali smo sa Draganom Bursaćem, novinarom i kolumnistom portala Buka, na temu „Čemu još antifašizam?“.
Dragan Bursać je profesor filozofije. Dobitnik je UNICEF-ove nagrade za najbolji tekst u 2013. godini i novinarske nagrade “Srđan Aleksić” u 2014. godini.
ON: Da li antifašizam predstavlja samo reakciju na fašizam?
Dragan Bursać, novinar i kolumnista portala Buka
Dragan Bursać: Istorijski gledano antifašizam jeste situiran kao reaktivni pokret. I semantički njegovo značenje bitno je vezano za pojavu, prvo italijanskog fašizma dvadesetih godina prošlog vijeka, a onda nacional – socijalizma deceniju kasnije u Njemačkoj. Međutim, vrijednosno, epistemološki antifašizam je bitno ljevičarski progresivni pokret, pa ga kao takvog možemo smjestiti u doba industrijske revolucije. Kao predominantnu ljevicu, antifašizam posuđuje u nekim segmentima ideje Marksa i njegovi korjeni su, zapravo negdje u Zapadnoj Evropi u sredini 19. vijeka.
ON: Da li se na našim prostorima i u svijetu ponovo budi fašizam?
Dragan Bursać: Fašizam se ne budi. On prosto nikad nije ni zaspao. Bilo gdje u svijetu. Vrlo brzo je evoluirao nakon kraha Sila osovine, u Drugom svjetskom ratu i pod okriljem ekstremno desnih pokreta, te latentnog antisemitizma, nacionalizma i klerikalizma, postajao je sve jači u 20. vijeku. Na našim prostorima gotovo netaknut, ali inkubiran u formi nacionalizma i klerikalizma, dočekao je izrazito spreman devedesete godine, a onda je porazio rudimentirani antifašizam, koji se zadržao na amblemičnim formama postratne SFRJ.
ON: Šta znači antifašizam za naš prostor?
Dragan Bursać: U realnosti gotovo ništa. Sa jedne strane, baštini se folklorno nasljeđe antifašizma iz Drugog svjetskog rata, što je dobro, ali nedovoljno. A i pojam naš prostor, prije treba definisati kao unutrašnju “među” jedne vrste nostalgične virtuelnosti u kojoj su učitani, prije svega kolektivni ideali. Na tom idealističkom, romansiranom talasu “plovi” i antifašizam u nas.
ON: Šta se desilo sa antifašizmom?
Predavanje “Čemu još antifašizam?”
Dragan Bursać: Atrofirao je. Velim, antifašizam je zadržao amblemične signature prve polovine dvadesetog vijeka i kao takav, prosto je nestao sa aktivne mape živih pokreta. Na žalost, tako je. Pa, pogledajte svaki desničarski pokret. Od infrastrukture, do unutrašnje organizacije i masovnosti, on funkcioniše besprijekorno. Vi ne morate “moliti” ili tražiti od desničara nešto da uradi. On je bitno aktivista. Na pogrešnoj strani, ali aktivista.
ON: Zašto su antifašisti većinom postali neohipici, hipsteri i popkulturne marginalizovane grupe?
Dragan Bursać: Negdje u prethodnom odgovoru može se naslutiti moje poimanje današnjeg antifašizma. I to ne samo u nas. Planetarno, lijeve ideologije su postale otuđene mentalne igračke djece viših društvenih slojeva. Te ideološke igračke, među kojima je i novi antifašizam, same su sebi dovoljne. Tako imamo čitave subkulturne grupe mladih bogatih ljudi sa najsavremenijim gedžetima, koje po ukucanom kodu “glume” aktivizam lijevice, a zapravo se sve svodi na najobičnije druženje i pripadanje grupi. To je dobro, ali nikako ne treba onda ozbiljno doživljavati pojedine faze odrastanja i stavljati ih u ideološki kontekst. Da rezimiram, današnji antifašizam, u većini slučajeva, tek je puki intelektualni elitizam. Nekad čak ni to.
ON: Čemu još antifašizam?
Dragan Bursać: Kada se Adorno početkom šezdesetih zapitao “Čemu još filozofija”, zapravo nije propitivao njeno izvorno postojanje, nego filozofsku institucionalnost, otuđenost i “učaurenost”. Nije li red da se propitamo međusobno šta je sa antifašizmom. Da li se izmijenio, transformisao, ostao isti? Na nedavnom predavanju sam se i sam zapitao- čemu još antifašizam? Po mom dubokom ubijeđenju mislim da je u nekoj vrsti tranzitne faze, da je učauren i da mi još ni približno ne znamo kako će on izgledati u drugoj polovini 21 vijeka. Zašto tek tada? Zato što ja do tada ne vidim ništa do li starog i “prežvakanog” antifašizma koji je neupotrebljiv. Na žalost.
Ciklus predavanja „Modernizacija i tradicija: zašto jedno isključuje drugo?“ organizovali smo u saradnji sa Friedrich Ebert Stiftung.
Autorica: M.P.