Edvin Kanka Ćudić: “Treba preći preko nacionalnih i vjerskih barijera, a to je ovom društvu i najteže.”

Edvin Kanka Ćudić: “Treba preći preko nacionalnih i vjerskih barijera, a to je ovom društvu i najteže.”

Sa Edvinom Kankom Ćudićem smo razgovarali o kulturi sjećanja i zašto je ona bitna za bosanskohercegovačko društvo, kako je nastalo i čime se bavi Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije,  ali i koja je uloga medija u procesu izgradnje mira.

Edvin Kanka Ćudić je po profesiji novinar i politolog, aktivista za ljudska prava i osnivač sarajevskog Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK). Bavio se i odbojkom, borilačkim vještinama, studirao je persijski i turski jezik. Svoje prve aktivističke korake napravio je kao aktivista Žena u crnom u Beogradu, a potom se pridružio Međunarodnoj mreži žena u crnom, svoj aktivizam nastavio je kroz udruženje koje je osnovao.

Razgovarala: Milica Pralica

Kako je nastalo Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije i šta predstavlja?

Edvin Kanka Ćudić: UDIK je nastao kao želja mladih za suočavanjem s prošlošću, za otkrivanjem onih tajni koje država taji kada su u pitanju ratni zločini. Nastao je i kao želja da se što više problematizuju tranziciona pravda, jer smo i tada znali, da ako se svi ne suočimo sa prošlošću, onda permanentno živimo kulturu nasilja. S druge strane, nastao je i iz straha, šta će se dogoditi sa stratištima, spomenicima i svim onim kada više ne bude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Sve su to bili razlozi, zbog kojih je 2013. godine i pokrenut UDIK, a već 2015. godine i UDIK Brčko.

Koliko mi znamo šta je to kultura sjećanja?

Edvin Kanka Ćudić: Znamo, ali ne znamo dovoljno. Naše najveće neznanje jeste da ne preuzimamo odgovornost prema zločinima za koje su naši narodi odgovorni. Nakon 20 godina, još uvijek nemamo distanciranje od ratnih zločina. U većini  slučajeva, samo pripadnici jedne etničke skupine otvaraju diskusije o svojim nestalima. Jako je rijedak slučaj da pripadnici jedne etničke skupine otvaraju diskusiju o žrtvama druge etničke skupine. Isto tako sporni su i spomenici jer nemaju pedagošku vrijednost. U većini slučajeva, oni još više podižu tenzije među etničkim skupinama. Tome doprinosi i podijeljenost historije oko događaja iz prošlosti.

Dvadeset godina poslije rata, mi glasno ćutimo o civilnim žrtvama. Kako da počnemo govoriti o kulturi sjećanja, da ona postane dio naše svakodnevnice?

IMG_8071

Edvin Kanka Ćudić

Edvin Kanka Ćudić: Okrenuti se sebi. Pogledati oko sebe, i prvo prošlost svoje etnije ispitati, pa tek onda govoriti o drugoj. Ako budemo govorili, a da u istoj rečenici ne kažemo to famozno „Ali i oni su…“ nego da se odredimo prema zločincima iz svoga naroda, onda će to postati naša svakodnevnica. Prema zločinima koji su počinjeni u ime nas, treba razvijati odgovornost, a prema zločinima počinjenim nad nama, treba razvijati solidarnost. Tako ćemo moći govoriti, prihvatati dijalog i na ta način se distancirati od zločina počinjenih  u ime naših naroda.

Vaši performansi i akcije su dosta neobični i specifični. Stojite sa transparentima u crnini i ćutite. Zašto?

Edvin Kanka Ćudić: Crnina i transparenti sa jasnim porukama su nešto što nas karakteriše. Time istovremeno pokazujemo i  jednostavnost, ekcentričnost što nas svakako čini prepoznatljivim u javnosti. Crnina nas uči da sve što se događa oko nas je kultura nasilja, a šutnja je ono što mi sve vrijeme prihvatamo. Ona je u istom momentu i nemogućnost bilo kakvog odgovora na postojeću situaciju u državi prema suočavanju s prošlošću. Time pokazujemo ono što nosi svaki građanin Bosne i Hercegovine.

Kako je okruženje prihvatilo vaše performanse, kakve su reakcije bile i da li ste imali problema tokom svojih performansa ili akcija?

Edvin Kanka Ćudić: Sarajevsko okruženje prihvata postojanje UDIK-a.  Možda nas ne prihvata onako kako bismo mi htjeli, ali najvažnije je da su nas prepoznali i, sada već možemo reći, i navikli se na nas. Kad bismo govorili o problemima, onda bismo mogli nabrojati listu onoga što su pojedini političari ili pak šta su nam građani govorili… Ipak ništa to nije toliko strašno od one pomisli: „Da li smo mogli još nešto uraditi?!“ kada su u pitanju ti zločini.

Da li je bitno u građenju i očuvanju mira da pripadnici jednog naroda dođu i poklone se žrtvama drugog naroda?

Edvin Kanka Ćudić: To je ono na čemu mi potenciramo. Kada se to dogodi onda će građani bez problema moći govoriti o svim zločinima i sa jedne i sa druge strane. Treba preći preko nacionalnih i vjerskih barijera, a to je ovom društvu i najteže.

Kakva je uloga medija, danas u BiH kada govorimo o izvještavanju sa obilježavanja godišnjica iz minulog rata?

Edvin Kanka Ćudić: Njihova uloga je iznimno važna. Kod pojedinih medija u kojima manjka profesionalizma, događaju se pogrešne interpetacije ili komentari koji ne idu u prilog ni UDIK-u, a ni suočavanju s prošlošću. Nadamo se, da se takve stvari neće događati u budućnosti.

Ove godine zabranjeno je i obilježavanje Oluje u Sarajevu?

Edvin Kanka Ćudić: UDIK je sa partnerskim organizacijama iz Hrvatske 2014. godine po prvi put obilježio Oluju u Zagrebu i Sarajevu. To je bilo pod sloganom „Oluja je odgovornost svih nas“. To je kampanja između UDIK-a i hrvatskih ljudskopravaških organizacija. Međutim, 2015. godine MUP Kantona Sarajevo je zabranio obilježavanje 20. godišnjice Oluje u Sarajevu. Mi smo tom prilikom istakli da je to najgora poruka koja se može poslati iz Sarajeva. Na jedan drugi način, to je pokazalo da se Sarajevo nije spremno suočiti sa žrtvama drugih naroda.