Sonju Lokar, slovenačku profesoricu, političarku i feministkinju, ugostili smo u Banjaluci u utorak, 26. aprila u banjalučkom socijalnom centru (BASOC).
„Žene i rad“ je bila glavna tema o kojoj smo razgovarali sa Sonjom na feminističkoj kafi, dotičući se, kako je razgovor odmicao, i drugih političkih pitanja specifičnih za ženska prava.
Ljudska vrsta bez rada ne može da opstane, pa ipak, prve ženske borbe (za žene) su bile borba za školovanje i poslije, uključivanje u sve vrste rada i jednake plate za istu vrstu posla. Ako je rad prirodno pravo i potreba svakog ljudskog bića, onda već jako dugo svjedočimo apsurdnosti položaja u koje su žene stavljene u javnoj sferi rada. Duboko ukorijenjeno mišljenje da javni prostor i javno djelovanje nisu ženski, rezultira da se, najčešće, rad žena i danas vezuje za tradicionalne poslove, one koje idu uz tzv. žensku prirodu (njegovateljica, vaspitačica, učiteljica itd). Rukovodeća mjesta i položaji na kojima se donose značajne društvene odluke su ona, koja tek neke od nas dosegnu (dosta bi ih reklo „zalutaju“). Društvena nejednakost nije prirodna činjenica; ona je poraz društva u cjelini. Nažalost, za prve borbe se još uvijek borimo.
Sa druge strane, reproduktivni rad (koji društvo takvim ne smatra) je besplatan i podrazumijevajući („Pravo na slobodu rađanja je prvo napadnuto u Sloveniji“, kaže Sonja). Onda se sa pravom pitamo kako uskladiti javnu i privatnu sferu, kada nas u prvoj uporno obeshrabruju, a drugu nameću kao „prirodnu“ i jedinu u kojoj ostvarujemo potencijale? Otud i ono površno (i često zlonamjerno) pitanje – Šta je ženama donio feminizam, kada su sad duplo opterećene? Pri tome, ni ne promišljajući o potrebi za ravnomjernom raspodjelom poslova u privatnoj sferi (koliko god za žene bio težak „izlazak“ iz kuće, još teže je muškarčevo preuzimanje obaveza u kući). Tu negdje dolazimo i do fleksibilizacije ženskog rada, kako bi žene , navodno, bile u mogućnosti da uspješno balansiraju porodične i obaveze na poslu. Pod prilikom „part time job“-a (da ne trpi besplatni kućni rad) stvara se prividna sigurnost zaposlenja; rezultat je pak, jeftina ženska radna snaga, nepotpuna socijalna zaštita i prepolovljene penzije. Proizvodnja ženske ovisnosti se nastavlja i traje.
Jedna feministička kafa nije (i ne smije biti) dovoljna za razmišljanje i postavljanje pitanja na ovu temu. Kao što nam ni Zakon u kojem piše da žene i muškarci za jednak rad moraju biti jednako plaćeni ne znači ništa, kada stvarnost van papira dokazuje suprotno.
Feministička kafa održava se svake srijede u 18 sati u Banjalučkom socijalnom centru (BASOC) u Ulici Mirka Kovačevića br. 4. Feminističku kafu vodi Danijela Majstorović, profesorica na Filološkom fakultetu u Banja Luci, teoretičarka kulture i aktivistkinja.