HIV EPIDEMIJA: OD DRUŠTEVNOG PAKLA DO DRUŠTVENOG PRIHVATANJA

Još jedan Svjetski dan AIDS-a obilježen je nizom aktivnosti posvećenih podizanju svijesti o HIV-u i borbi protiv stigmatizacije. U fokusu su bila anonimna testiranja, edukativni paneli o seksualnom zdravlju i zaštiti, kao i značajna ulaganja vlada u prevenciju i zaustavljanje epidemije koja traje već 43 godine. Ova sredstva usmjerena su i na razvoj novih terapija koje će olakšati život osobama koje žive s HIV-om, smanjujući nuspojave dugotrajnih lijekova. Uz sve napore i inovacije, sve je izglednije da će se epidemija staviti pod kontrolu i spriječiti pojavljivanje novih slučajeva.

Tekst priredio: Amar Ćatović

Prije četiri decenije, osobe koje su proživljavale početke HIV epidemije nalazile su se u potpuno drugačijem položaju – suočene ne samo s bolešću, već i s dubokom društvenom stigmatizacijom i zanemarivanjem. HIV je najprije pogodio gay populaciju, koja se u to vrijeme tek oslobađala tradicionalnih stega, ali je društvo ubrzo počelo marginalizirati oboljele, označavajući ih kao „krive“ za širenje virusa. Diskriminacija prema gay osobama postala je još izraženija, kao da je epidemija poslužila kao opravdanje za održavanje konzervativnih stavova.

Na samom početku, bolest je nazivana „gay rak“ jer je 1981. godine grupa gay muškaraca prijavila pojavu rijetkog raka kože poznatog kao Kaposijev sarkom. Termin je brzo prihvaćen u javnosti, iako je ubrzo utvrđeno da Kaposijev sarkom nije povezan s nečijom seksualnom orijentacijom, već s teškim oštećenjem imunološkog sistema. Ipak, bolest je preimenovana u „gay imunodeficijenciju“, čime je dodatno učvršćena stigmatizacija. Ovakav pristup ne samo da je usporio razvoj terapija, već je i mnoge oboljele osudio na smrt zbog nedostatka podrške i adekvatne medicinske njege.

Osobe oboljele od HIV-a osamdesetih godina prošlog vijeka suočavale su se s diskriminacijom na svim životnim poljima – od društva, poslodavaca i zdravstvenih institucija, pa čak i od vlastitih porodica i partnera. Čak ni nakon smrti nisu bile pošteđene stigme, jer su mnoge pogrebne službe odbijale sahraniti preminule od AIDS-a. Prije nego što bi ih bolest odnijela, prolazili su kroz nehumano postupanje koje je, u nekim aspektima, podsjećalo na sudbinu Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Postojali su čak prijedlozi da se oboljeli označe tetovažama i izoliraju, što dodatno svjedoči o dubini predrasuda i straha koji su tada vladali.

Zamislimo se u ulozi HIV pozitivne osobe osamdesetih. Od trenutka dijagnoze, svaka nada je bila ugašena – ne samo zbog bolesti, već i zbog osude društva. Oboljeli su odmah suočavani s krivicom, kao da su sami odgovorni za svoju bolest. Usporedimo to s apsurdnošću krivljenja nekoga ko se zarazi gripom ili COVID-19 zbog kontakta s vidljivo bolesnim osobama. Kod HIV-a, situacija je bila još kompleksnija – zaraženi nisu ni mogli znati da su bolesni, naročito oni koji su virus nosili prije nego što je AIDS otkriven. Virus je tiho cirkulirao, dok društvo nije bilo svjesno njegove prisutnosti.

Nakon dijagnoze, oboljeli su često ostajali sami, suočeni s optužbama i napuštanjem od strane partnera. Mnogi su bili tuženi, kao da se ljubav i podrška u trenucima bolesti nisu odnosili na njih. U očima društva, samim posjedovanjem HIV-a postajali su “krivi” i “zli”, osuđeni na život na marginama.

No diskriminacija se nije završavala, ukoliko ste imali vidljve znake HIV-a, kao što je naprimje rak Kaposi sarcoma, dobili bi ste uvrede dok ste šetali ulicom, pa da ste pripadnik gay zajednice, ista zajednica je znala izolovati gay osobu koja ima HIV, takvim osobama se nije prilazilo, nije se rukovalo s njima nit se pričalo. Izolovani od strane društva, pa i onog u kojem trebate pronaći utočište. Mislilo se da se HIV prenosi rukovanjem, disanjem u istoj prostoriji s HIV pozitivnom osobom, ukoliko ste imali vidljive znake diskrimiancija se prenosila na posao. Međutim iako niste imali vidljive znake, ukoliko ste bili dugo odsutni s posla od Vas se očekivao razlog izostanka. Eventualno vaš imunitet bi pao na nivo da ste oboljevali od bolesti kao što je: virus Infuenze, gljivica zvana Pneumocisti carinii, Toxoplazmoza, Cryptococus, tuberkoloza, hepatitis, herpes simplex virus i JC virus. Svi ovi virusi, gljivice pa i nekim slučajevima bakterije i paraziti za osobu koja nema HIV ne bi predstavljali problem, no za HIV osobe ovo je bila smrtna kazna. Naravno da ne spominjem i niz rakova: od leukemije, do raka jetre, stomaka i mnogih drugih. Eventualno društvo bi povezao da ste HIV pozitivni, te bi vam poslodavac dao otkaz, ne jer ste bolesni, jer su i drugi ljudi bolesni, nego zato što imate HIV, te se prijetnja prema njima za njih i društvo.

Diskriminacija koju su oboljeli od HIV-a trpjeli nije prestajala ni u trenucima kada su postali najslabiji. Boravak u bolnici često je značio dodatnu izolaciju – medicinske sestre i ljekari izbjegavali su ulaziti u njihove sobe, u strahu da će se zaraziti. Hrana im je ostavljana ispred vrata, ali mnogi nisu imali snage ni da je uzmu, ostajući gladni i žedni dok se neko ne bi smilovao da im je donese. Pitanje je bilo ko će im pomoći, s obzirom na to da su često bili napušteni i od porodice, prijatelja i partnera, posebno ako su bili gay. No, stigma nije pogađala samo gay populaciju – bilo je dovoljno imati HIV da bi vas društvo odbacilo i plašilo se svakog kontakta. Diskriminacija je bila sveprisutna, od radnih mjesta do zdravstvenih ustanova, a ni porodica i prijatelji nisu uvijek bili izuzetak.

Zamislimo scenarij iz 1982. godine, kada virus još nije bio otkriven – to će se desiti tek 1984. godine, a prvi testovi postat će dostupni 1985. i 1986. godine u SAD-u i Zapadnoj Evropi. Ljudi su umirali od misteriozne bolesti zvane AIDS, tada poznate i pod jezivim nazivima poput „gay rak“ ili „gay imunodeficijencija“, a da nisu ni znali šta ih je tačno pogodilo.

Ni smrt nije donosila olakšanje. Postavljala su se pitanja gdje će biti sahranjeni i ko će snositi troškove pogreba, jer je malo ko bio spreman da preuzme tu odgovornost. Činilo se da diskriminacija nije završavala smrću – naprotiv, pratila ih je i nakon nje, kao posljednji, nemilosrdni čin društvenog odbacivanja.

Ako uporedimo reakciju društva na COVID19 pandemiju i na HIV pandemiju, razlika je drastična. Covid virus je pronađen i izolovan za manje od mjesec dana od pojave, dok HIV virus je izolovan za više od tri godine od prvog slučaja. Vakcina za COVID je pronađena u roku godinu ipo, dok lijekovi za HIV i dalje ne liječe HIV infekciju, nego pomažu oboljelim da kontrolišu virus, tako da isti ne utiče na imunitet i nije prenosiv čak i bez zaštite u seksualnom odnosu.

Naravno virusi su različiti, te nije isto liječiti HIV virus i COVID19 virus ali diskriminacije kod HIV virusa je očita.

No kad jedan virus krene da pogađa sve osobe kao što je to COVID19, a posebno imućne, bijele i heteroseksulane osobe društvo sasvim drugačije reaguje na epidemiju. Odjednom se zatvori sve, uvede se karantena i pronađe se vakcina za godinu ipo dana. No kad društvo smatra da virus pogađa isključivo gay osobe, koje već diskriminiše dobijete rezulate od 40 miliona mrtvih tokom ovih 40 godina diskriminacije i zanemarivanja HIV pozitivnih osoba. Dobijete ophođenje prema oboljelima koje je ravno neljuskim ponašanjima u logorima nacista i fašista.

Iako je društvo dugo vjerovalo da HIV pogađa isključivo gay muškarce, stvarnost je mnogo složenija. HIV ne bira žrtve prema seksualnoj orijentaciji; tokom osamdesetih, dok su zapadne zemlje virus povezivale s gay zajednicom, HIV je razarao heteroseksualnu populaciju u Africi. Postavlja se pitanje – zašto je virus tada izgledao dominantan među gay muškarcima?

Razlog leži u društvenim i medicinskim faktorima. Gay muškarci, oslobođeni pritiska društvenih normi, češće su mijenjali seksualne partnere, dok se zaštita prije osamdesetih uglavnom koristila u heteroseksualnim odnosima isključivo za sprječavanje trudnoće, a ne kao prevencija od spolno prenosivih bolesti. Također, medicinski je dokazano da virus lakše prodire u krvotok putem analnog nego vaginalnog odnosa, što nije moralna ili vjerska tvrdnja, već naučna činjenica. Ipak, istina je da je HIV oduvijek bio prisutniji među heteroseksualcima, što nije pitanje proporcije seksualnih orijentacija, već globalne realnosti.

Zaključak je jasan: HIV nikada nije bio isključivo “gay bolest” i nikada se neće zaustaviti samo unutar jedne zajednice. Virus ne pravi razliku između boje kože, pola, vjere ili seksualne orijentacije. On ne diskriminiše – ljudi to čine.

Danas, zahvaljujući napretku medicine, postoje terapije koje omogućuju HIV pozitivnim osobama dug i kvalitetan život. Ljudi su bolje educirani o načinima prijenosa i prevencije, ali stigma još uvijek postoji. Neki i dalje gledaju na HIV pozitivne kao prijetnju. Iako je društvo napravilo značajan korak naprijed, ne smijemo zaboraviti one koji su, zbog diskriminacije i neznanja, izgubili život. Oni su svojom krvlju i patnjom omogućili da danas živimo u svijetu gdje je HIV kontrolisan i gdje o njemu možemo otvoreno govoriti – bez obzira na naš HIV status.

Amar Ćatović (27) je pravnik i posvećeni aktivista za ljudska prava. Svoj profesionalni i lični angažman usmjerava na borbu za jednakost i socijalnu pravdu, a već godinama djeluje u nevladinom sektoru, kao i kroz nezavisne inicijative. Vođen uvjerenjem da je sloboda univerzalno pravo, Amar ističe: “Niko od nas nije slobodan dok svi to nismo.” Njegova strast prema zaštiti ljudskih prava i predanost inkluzivnom društvu čine ga ključnim glasom u borbi za prava marginalizovanih zajednica.

_____________________________________________________________________________________________________________________________

Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana “Oštra Nula”, i za iste Udruženje građana “Oštra Nula” ne snosi nikakvu odgovornost.