Hrvoje Polan: “Čim budemo imali manje podjela imaćemo više empatije”

Na otvaranju izložbe fotografija „Priče o besmislu“ u Banjaluci 10. aprila u Muzičkom paviljonu Staklenac razgovarali smo sa autorom izložbe Hrvojem Polanom. Izložbu možete pogledati do 15. aprila.

Razgovarala: Milica Pralica

Kako je nastala izložba fotografija „Priče o besmislu“?

Hrvoje Polan: Ja sam 25 godina u news fotografiji, tako da sam se za tih 25 godina „nauživao“ trčanja po terenu, ratnog terena i stresa i užasnih slika koje sam gledao. U jednom momentu mi je bilo dosta svega toga i izašao sam iz cijele priče. Posljedica toga je da sam uspio stati na loptu i pogledati sve svoje slike koje sam snimio i napravio sam iz toga jedan koncept,  a to su „Priče o besmislu“. To nije sav moj rad koji sam radio, ali sam došao do ovoga kada su me zvali da dođem na PRESS film festival u Kostajnici krajem devetog mjeseca prošle godine. Za taj sam festival složio koncept koji se prvobitno sastojao od tri priče, tu još nije bilo priče o izbjeglicama. U međuvremenu sam snimio  izbjeglice, pa onda kada sam pogledao taj materijal shvatio sam da se potpuno konceptualno slaže sa pričama o besmislu. Ove četiri sadašnje priče, priča o Gazi i djeci sa PTSP-om, priča o izraelskom zidu prema Palestincima, priča o američkoj invaziji na Irak i priča o izbjeglicama, govore o besmislenosti socijalnih sukoba i o svim kontekstualnim i užasnim nesagledivim posljedicama koji ti sukobi proizvode po običnog čovjeka. To je otprilike način kako sam ja došao do koncepta za ovu izložbu.

Kako ste došli na ideju da izložbu nazovete „Priče o besmislu“?

Hrvoje Polan: To je nastalo tokom razmišljanja o cijelom konceptu. To je jedan kreativni proces koji je trajao nekoliko mjeseci. Tema za PRESS film festival u Kostajnici je bila antiratna i dali su mi otvorene ruke. Kada te neko stavi pred količinu slika koje si napravio u zadnjih 25 godina ili ti da slobodne ruke da kažeš nešto antiratno- to je prilično velik zadatak. Onda sam shvatio da je sve toliko besmisleno, da mi tu zaista pričamo o teškom besmislu, kako bih rekao ove slike nisu besmislene, ali govore o besmislu. Ja sam u cijeloj toj priči pokušao o besmislu rata govoriti na način da pričam iz rakursa žrtve, kao što se ovdje i vidi.  Na ovim fotografijama je prikazano jako malo oružja. Mogao sam tu antiratnu priču pokazati na drugi način. Na svim tim mjestima gdje sam ja bio ima strašno puno naoružanja, pucanja, oružja, tenkova, vojske… Maksimalno sam to pokušao izbjeći koliko se to stvarno može,  obzirom na terene na kojima sam bio. Pokušao sam priču pričati iz rakursa žrtve i civila.

Kako nastaje ratna dokumentarna fotografija? Kako uspijevate u trenutku uhvatiti poruku koju želite poslati?

Hrvoje Polan: Ne mogu reći da sam prvo smislio poruku pa da sam onda išao tražiti sliku. Ja sam prvo napravio sliku pa sam onda shvatio poruku koju šalje ta slika. Tu ćemo doći do onoga što pokušavam i proizvesti sa svojom izložbom, a to je priča o empatiji. Oko 80% naše percepcije otpada na čulo vida i prilično sam siguran da ne postoji medij koji može proizvesti empatiju bolje od fotografije, to je činjenica. Fotografija je izuzetna stvar za probuditi empatiju kod nekoga. Empatija je ugrađena u fotografiju i ne postoji dobra dokumentarna fotografija bez emocionalne poistovjećenosti. Nemoguće je napraviti dobru fotografiju ako si hladan prema svemu i ako ne razumiješ šta se zbiva. Tako da je komadić moje empatije ugrađen u svaku fotografiju, jer fotografija neminovno reprezentuje način na koji smo mi nešto vidjeli.

Znate li da li ste vašim fotografijama uspjeli da probudite empatiju?

Hrvoje Polan: Nemam tu informaciju. Da sam i kod jednoga probudio empatiju, to bi bilo ok za mene. Ja sam nekako prestao imati ideju o tome da ću ja nešto promjeniti u svijetu sa svojom fotografijom. To je više način na koji se ja izražavam, još kad kod nekoga uspijem probuditi komad empatije tim bolje.

Izložba „Priče o besmislu“ bila je postavljena u Hrvatskoj i Srbiji. Kakva je bila reakcija posjetilaca i javnosti na izložbu?

Hrvoje Polan: Kao što sam već rekao, izložba je nastala za film festival i ja nisam mislio ići dalje od toga. Reakcije javnosti su bile jako dobre tako da smo nakon Kostajnice otišli u Zagreb, Sisak i Novsku. Nedavno je bila i velika izložba u Novom Sadu, sad smo u Banjaluci. Mislim da je komad reklame za izložbu došao i od toga što je izložba na PRESS film festivalu u Kostajnici nakon dva dana bila povučena od strane hrvatske europarlamentarke Marijane Petir. Ona je tu vidjela previše onih drugih, a ne naših i to se njoj nije svidjelo, tako da je ona povukla svoje mehanizme da se izložba skine. Međutim ono što se desilo u tom momentu- nešto jako dobro, a što se meni do sad nije desilo- je to da je jedna institucija stala iza mene. Govorim o Hrvatskom novinarskom društvu koje je odmah reagiralo i skinutu izložbu postavilo u centru Zagreba.

Neki su Vaše fotografije nazvali uznemirujućim. Zašto?

Hrvoje Polan:  Za one koji smatraju fotografije uznemirujućima ja mogu reći da su mentalno lijeni, jer nisu fotografije te koje su uznemirujuće. Stanje stvari oko nas i stvarnost je uznemirujuća. Fotografiju koju su nazvali posebno uznemirujućom je fotografija mrtve tromjesečne bebe u Gazi, koja je izazvala popriličnu reakciju tada, zato što je to mrtvo dijete. Svaki socijalni sukob u povjesti ponekad izbaci fotografiju koja postane simbol jednog perioda. U ovom izbjegličkom valu to je bila poznata fotografija malog Alana Kurdija koji mrtav leži na plaži. Rat u BiH je izbacio nekoliko takvih velikih fotografija koje su u početnom momentu izazvale šokove javnosti. To je na primjer poznata fotografija obješene Feride Osmanović u Tuzli nakon što je izašla iz srebreničkog pakla, koju je snimio moj dragi prijatelj i kolega Darko Bandić. Sjećamo se čuvene slike iz Vijetnama, gole djevojčice koja trči nakon polijevanja naplamom. Takve fotografije su napravile više u podizanju svijesti oko tog sukoba koji se trenutno zbiva i oko toga da se taj sukob nekako završi nego mnoge druge stvari. Pitanje je sad, zašto je nama potrebno da nas ta fotografija bode, zašto ta fotografija mora biti toliko jaka, zašto to mora biti mrtvo dijete? Gdje je nestala naša empatija da mi moramo reagirati tek na mrtvo dijete, a ne na nešto puno blaže?

Raspadom Jugoslavije i mi smo ovdje bili izbjeglice i žrtve rata . Zašto se sada ne solidarišemo i ne pokažemo empatiju prema izbjeglicama koje nam dolaze sa Istoka?

Hrvoje Polan: To je pitanje na koje i ja tražim odgovor. Ja imam neke svoje sitne male odgovore na to, ali ne mogu naći nekako generalan odgovor na to gdje smo mi sa našom empatijom. Priča koju sam ja snimio u Tovarniku – to je bilo toliko krasno za vidjeti, te ljude iz Tovarnika u momentu kad sistem ne funkcionira, kad ljudi spavaju u blatu, kad država ništa ne preuzima. Ti ljudi su siromašni, ipak oni su iz kuća iznosili sve što su imali i definitivno su pokazali ogroman stupanj empatije prema izbjeglicama. Sa druge strane, imaš malo mjesto Trilj u Hrvatskoj, pored Sinja na granici Bosne i Hrvatske, gdje se gradi izbjeglički centar. Trilj je mjesto koje je u prošlom ratu imalo jako puno iskustva sa izbjeglicama i sa ratom. Očekivao sam da tamo ljudi imaju empatije prema stradanju drugih, no međutim tamo su bili u smislu –„Šta će nama izbjeglički centar? Šta će nama ti drugi?“ Mislim da se odgovor na ovo pitanje krije negdje u podjelama na nas i njih. Puno je lakše osjećati empatiju za nekoga koga proglasiš svojim nego za onog drugog. Moj sitni, mali skriveni odgovor na cijelo to pitanje je – čim budemo imali manje podjela imaćemo više empatije.

Svaka izbjeglica sa sobom nosi poruku. Koja je to poruka?

Hrvoje Polan: Svaka izbjeglica sa sobom nosi poruku da je život, na ovaj način kako ga sad živi čovječanstvo, na zemaljskoj kugli neizdrživ. Zapad živi na temelju Istoka, počevši od nafte, počevši od stogodišnjih kolonijalnih odnosa itd. Nemoguće je da 1% čovječanstva ima 99% bogatstva i to je poruka cijele priče, da je nemoguć život jednih na uštrb drugih.

Koju poruku ste Vi željeli da pošaljete Vašom izložbom?

Hrvoje Polan: Čuvam se slanja nekih velikih riječi i poruka. Mislim de je empatija jedna od priča koje ja pokušavam probuditi, jer smatram da je negdje u nama i da je zaboravljena. Ja sam samo tu da pokažem stvari kakve jesu jer imam tu ozbiljnu sreću, a i mogućnost da sam mogao doći na nekakva mjesta na koja prosječni čovjek baš i nije mogao. Čini me veoma srećnim da mogu to nekom pokazati, nekome ko nije u mogućnosti da to vidi. Sad,  šta će on zaključiti…Ja se nadam da će zaključiti da bi trebalo biti malo više empatije među svima.

Hrvoje Polan se više od 25 godina bavi dokumentarnom i news fotografijom. Radio je za brojne novine i agencije, od Feral Tribunea, Reutersa do Agence France-Presse kao regionalni glavni fotograf. Danas radi kao freelancer. Od 1992. godine, pokrivao je sva ratna područija u bivšoj Jugoslaviji, Albaniji, Gazi, Zapadnoj Obali, Izraelu, Libanonu i Iraku, kao i razne društvene sukobe, političke i sportske događaje širom svijeta. Objavljivao je u svim vodećim svjetskim medijima (Time, Newsweek, The Guardian, The Independent, Der Spiegel, Le Monde, BBC…) Izlagao je na nekoliko domaćih i međunarodnih izložbi. Jedan od radova mu je nagrađen i uvršten u kolekciju “100 najboljih slika dekade 1990-2000”, koja je izložena u Museum of Modern Art (MoMA) u New Yorku.