Izbori bez prava i mogućnosti izbora
Manje od tri sedmice do famoznih lokalnih izbora ove godine. A svjetlosne godine do suštinskog izbora da biramo i da budemo, da živimo i ne preživljavamo od jednih do drugih izbora.
I ove godine mom ocu obećavaju krov nad glavom, isti onaj bez kojeg je ostao ostavivši na mostu ličnu kartu i prešavši u obećanu zemlju u kojoj je o glavi odlučivao raspored u rovu te večeri. Često priča kako su najveće mućke na ratištu bile kad se svađaju čiji je raspored za odlazak u rov.
A opet nas čeka rov, decenijama poslije. Samo, iz ovog rova iskaču prikaze, likovi koje i ne vidiš i ne znaš za njih, onda shvatiš da obnašaju neku poziciju u nekom državnom preduzeću, pa se laktaju i za poziciju vlasti, jer nije dovoljno d budu samo dio budžeta koji plaćaš. U svom taboru imaju ponekog sanjara, s kojim dijeliš dobar dio svjetonazora, ali koji misli da će iz tih redova tu biti pozvaniji da ih poziva na red nego što si ti iz građanskih, onih koji biraju.
A od tebe nema pozvanijeg/e.
Samo je pitanje – koga odabrati? Ne volim generalizaciju, ali ni kod jednih koji se otimaju za moj glas, koji prate ono što kao odgovrna građanka radim i pišem, pa ne shvatajući šta iza takvih redova stoji, počnu kopirati sintagme kao na fabričkoj traci koju zaustaviše prije dvije i po decenije, ne vidim nijedan element zajedničke borbe. Nekad bih ih voljela pozvati na duel, dok najveći duel vodim sama sa sobom i svojom odgovornošću za ono što dolazi poslije izbora.
Iole priučenom čovjeku, koji se samo u prolazu susretao sa terminima kojima obiluje društvena stvarnost ovih dana, bio on na njivi ili žuljao klupu s knjigama gledajući u sutra, jasno je da oni koji oblače različite partijske dresove tri čiste nemaju o terminima iza kojih stoje i koje po tempu diktafona iz zadnje decenije dvadesetog vijeka ponavljaju. Gađaju nas demokratijom, u kojoj je ugrožen svako ko nije dio ekskluzivne grupe, gađaju nas socijalizmom koji osnovnu pokretačku snagu nema a guše nas progresom od kojeg n stižemo nigdje, kao na traci za trčanje u komšijskoj teretani.
Ni u jednom programu sa kojim se nehotično susretoh a namjerno nad njim zamislih, ne vidjeh nijednu aktivnost koja nije jedno veliko ništa na prvo naredno pitanje – kako mislite ovo provesti? Sve mi nešto liči na kopiranu verziju neke srećne zemlje u kojoj se, gle čuda, samo od sebe sve rješava. Ovo je društvo u kojem nema vrijednih deda Mrazovih patuljaka koji upakuju poklone za dobru djecu preko noći, jer se odavno već nema šta upakovati, a za svaki rad trebamo platu, koja se ne izražava u dobroj volji kojom nas obasipaju isključivo u predizborne dane.
I dok ja muku mučim sa odgovornošću prema sebi, prema zaokruživanju nekog od mogućih zala ili prvom mirnom danu nakon opšte hajke koji ću prespavati baš tog drugog oktobarskog dana, tuđa me neodgovornost konstantno gura nazad.
Da se razumijemo, odgovorni su ONI, ali samo u dijelu ko je šta pokrao, ko je šta otuđio, ko je šta upropastio, u kontekstu onoga što je, uvijek drugi, uradio. U kontekstu nečinjenja, koje takođe jeste dio krivičnog djela, nikad nisu krivi. I nikad sebe na red pozvati neće, dok ih sami na red ne pozovemo. Dok ne odustanemo od svih torti koje nam dijele kao djetetu za rođendan. Vrlo je bitno čiji je rođendan – naše građanske savjesti ili po ko zna koji put, trulog sistema za uništavanje ljudi.
Dilemu odgovornosti zaokruživanja ili spavanja riješih. Građanskim neposluhom, koji nikom od njih mogućnost donijeti neće. I tako mi drugu opciju ne ostaviše, svojim (ne)kvalitetima.
Ana Kotur je od rođenja osoba sa invaliditetom. Borkinja protiv stereotipa o invaliditetu, poštuje i slijedi ljudska prava. Kao novinarka radi od 2013. godine i piše o temama vezano za osobe sa invaliditetom. Dobitnica je UNICEF-ovog specijalnog priznanja za novinarski doprinos i UN priznanja u okviru Dijaloga za budućnost.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.