Izbori kao prevara – nova stara „normalnost“

Godinama slušamo priče kako su izbori i sam izborni dan praznik demokratije. I to je tačno u društvima u kojima su pojedinci ali i politički akteri osviješćeni i svjesni značaja poštivanja svakog pojedinačnog glasa. Poštivanja čovjeka i građanina. Tokom vremena izborni proces u Bosni i Hercegovini je kontaminiran do te mjere da su izbori postali obesmišljeni, a građanin u svakom pogledu obezvrijeđen. Primat su mu oduzeli narodi i političari, koji su proces pretvorili u hobotnicu krađa, prevara, kupovina, trgovine, klijentelizma i kriminala. Neosviješćeni su decenijama podupirali ovu političku bahatost, koju doskora nisu mogli ni prepoznati, jer su naivno vjerovali da živimo u društvu u kojem su izbori slobodni i fer. I naravno istorijski. 

Piše: Tanja Topić; Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Na koncu su međunarodni autoriteti javno, deklarativno od izbornog do izbornog ciklusa ponavljali kako su ovi održani u demokratskim i slobodnim uslovima. Priznavali su pobjednike i u noći saopštavanja nezvaničnih prvih rezultata izbora, poteklih uglavnom iz izbornih štabova pojedinih stranaka, najavljujući dobru saradnju sa istima i poštivanje, tobože, izborne volje građana, iako bi bio zakonski red sačekati tih famoznih mjesec dana brojanja, sabiranja, oduzimanja, namještanja. 

Možda im je bilo bitno da imaju partnera za reformske procese, za kojeg unaprijed znaju da ništa neće uraditi na tim poljima, ali iluzija da upravo ti isti akteri drže ključ „stabilnosti i mira“ odredile su da stabilokratija prevagne nad demokratijom i da proteklih nekoliko decenija živimo privid demokratije. Zapravo, nikome u Bosni i Hercegovini, pa ni nama samima, nije bilo bitno da se uspostavi demokratija, žive njene vrijednosti i njeguje različitost, ponajprije mišljenja. Svaki disonantni glas bio bi ugušen od autoritarnih vođa, čim bi postao glasniji nego što je dopušteno. Nebrojeno puta možemo pročitati kako mi zapravo i ne znamo da funkcionišemo drugačije, nego pod čvrstom rukom. 

Od fascinacije do frustracije: Predstojeći lokalni izbori dali su nam mogućnost da naučimo bitne lekcije, što ni u kom slučaju nije garancija da ćemo to i uraditi. Iskustvo nas uči da smo do sada bili loši đaci, ponavljači, koji su vrlo malo toga naučili iz sopstvenih grešaka. Da li je moguće izaći iz tog začaranog kruga sopstvenih grešaka – politički akteri se ponašaju samodopadno kao i svih proteklih izbornih procesa, samouvjereni da podanicima još uvijek mogu, po dobro oprobanom receptu, da prodaju maglu o ugroženosti sopstvene etničke grupe, da vise po facebook plakatima u komšijskim državama, rješavajući tobože probleme u svojoj lokalnoj sredini, a zanemarujući kvalitet života i ono što život znači u jednoj lokalnoj zajednici. Rupe u koje upadaju vozači po cestama u gotovo svim opštinama, nedostatak mjesta u vrtićima, škole koje prokišnjavaju, dobru i kvalitetnu zdravstvenu uslugu. Ova izborna kampanja je pokazala da su većini političara najbitniji upravo oni – sami sebi, da o zdravlju građana misle samo kad ih bezobrazni novinari dovedu pred kamere, da pokazuju da nismo svi pred zakonom jednaki. Oni „jednakiji“ su među njima, jer im je dopušteno da krše pravila koja su sami uspostavili, a pri tome za kršenje istih kažnjavaju građane_ke. 

Ovi izbori nam pokazuju da je politika po ko zna koji put ponizila struku, odnosno, potvrdila kome će ona i pod kojim uslovima dopustiti da bude stručan. Jer naši političari su stručniji od stručnjaka, oni su bolji učitelji, nastavnici, ljekari, psihijatri i oni znaju da ih niko zbog toga neće kazniti. Oni računaju sa svojim sigurnim glasačima, nedovoljno glasova riješiće već oprobanim krivičnim djelima – političkom korupcijom, kupovinom, krađom identiteta. Oni više i ne kriju da ih ne zanimaju svi građani, već samo oni „naši“, pa im nije ni stalo da izlaznost bude velika. Na drugoj strani, mi koji smo nedavno bili fascinirani demokratskom osviješćenosti građana u Crnoj Gori, slavili njihovu demokratsku volju, iako sami nemamo previše veze sa tim političkim prostorom, na terenu Bosne i Hercegovine ćemo se pretvoriti u frustrirane Mapetovce, koji će kuditi, hinjiti, kritikovati, bijesniti i kriviti sve druge za naše siromaštvo i lošu karmu, i ostati vjerni dugogodišnjim lošim opcijama, jer boljih nemamo, a na kraju krajeva „naši su“ ili opštem preziru prema svim političarima, čekajući da pandemija prođe, te sa odavno upakovanim koferima uputimo se ka tom mrskom zapadu. Za veći dio onih koji ostaju ne postoji dovoljno „čist“, čestit i pošten političar, kojem bi dali svoj skupocjeni glas. Zaista je paradoksalno posmatrati dva antipoda građana: onih koji svoj glas prodaju za vreću brašna ili 50 maraka, i onih kojima nije dovoljan zalog za pristojnije i uljudnije društvo dovoljna motivacija i visoka cijena za izlazak na izbore. I oba nam određuju: sudbinu, život, propadanje, nadanje, odustanje, dodirivanje dna. Svjesno ili nesvjesno. 

Nova stara normalnost: Godinama se „šuškalo“ o izbornim prevarama, o štampanju listića u omiljenim štamparijama vlastodržaca, o korumpiranim članovima biračkih odbora, zamjeni vreća sa glasovima, prepravljanju zapisnika na stepeništima i stubištima, ucjenama zaposlenika da moraju glasati za svoje nadređene jer će u protivnom izgubiti radno mjesto, dok to nije postalo javna tajna, oko koje se više niko nije uzbuđivao. 

Mislim da dobar dio ovdašnje javnosti uopšte nije svjestan uloge koju je u demistifikaciji krivotvorenja izborne volje odigrao aktuelni načelnik Teslića. Čovjek je sa svojim timom „dokumentovao“ sve prevare, ali bez rezultata onih koji treba da rade svoj posao. Barem se nadati da je doprinio osvješćivanju nekolicine zaluđenih, zapuštenih. 

I tako se svijet prevara zatvorio, prije nego što je izborna Pandorina kutija otvorena. Svi o svemu sve znamo, ali ćutimo i dajemo legitimitet stvarima nad kojima se licemjerno zgražamo i smatramo ih „normalnim“ kako ne bismo narušili siromaštvo sopstvenog komoditeta. Tako znamo da su izbori završeni prije nego što su započeli, jer je neko obilato krao identitete građana, glasao u njihovo ime, dok su oni drugi iz protesta sjedili kod kuće i poskakivali pored ograde kako bi zavirili u svijet luksuza, glamura i primitivizma, koji je postao realnost za sebe. Uz našu prećutnu saglasnost. 

Tanja Topić, rođena 1968. godine u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Radila je kao novinarka beogradskog nedjeljnika „Vreme“, a od 1997. Godine bila je dopisnica ovog lista iz Bosne i Hercegovine. Radila u banjalučkom nedjeljniku Reporter od 1997. do 2000. godine. Danas radi kao naučna saradnica i voditeljica kancelarije njemačke Fondacije Friedrich Ebert. Kooautorica je i autorica nekoliko studija i članaka: Profili glasača u Bosni i Hercegovini, Studija o medijima u BiH…