„Svaka demokratija je sklona samoubistvu.“
Džon Adams
Biti građanin jednom, ne znači biti građanin za sva vremena, a naročito ne treba biti građanin svake četiri godine. Mitovi o demokratiji poput one o „vladavini naroda“ i „vladavina većine“, doprinose samo njenom slabljenju u susretu sa nedemokratskim činiocima i urođenom potrebom svake vlasti za samovoljom i više moći. Od svih rđavih mitova o previkanoj demokratiji, najštetniji je onaj o izborima, maliciozna laž koja glasi: „Izbori su praznik demokratije“.
Piše: Aleksandar Pavlić
Demokratski izbori, u slučaju da prođu u fer i poštenom maniru, predstavljaju davanje legitimiteta onima koji su se ponudili da vladaju u ime naroda, suverena, u okviru svojih ustavom određenih ovlaštenja. Prosto, zaista. Iz perspektive bilo koje ugovorne (društveni ugovor, kontraktualizam) teorije države, demokratski izbori su puka tehnikalnost, a vremenski interval između njihovih održavanja je arbitrarna stvar i pitanje pragmatičnog izvršavanja datog mandata. Ipak, građani u mnogim zemljama polažu svu nadu za promjene u izborni proces, stvarajući plodno tlo za političke elite da zloupotrebe pravila igre. BiH nije izuzetak, šta više, ona je svojevrsna studija slučaja loše prepisanog političkog i izbornog sistema. Svođenjem demokratije i javnopolitičkog života na izbore, javni prostor postaje kontaminiran štetnim akterima, a politika postaje lukrativni biznis za oprotuniste.
Lokalni izbori, za razliku od Opštih izbora, više mogu poslužiti da se ispitaju demokratski kapaciteti jednog naroda. Na građanima je da odluče ko će naredne četiri godine donositi odluke o stvarima koje neposredno utiču na njihove živote, dok je na partijama da iskoriste tu potrebu kako bi iscrtali stranačku kartu Bosne i Hercegovinem, „zgrabe“ mandate i, češće nego rjeđe, zavladaju nad opustošenim i nerazvijenim opštinama rasutim po ovoj državi. Svaka opština ima zasebne probleme i goruća pitanja, u tom smislu, kao neko ko živi u Banjoj Luci, fokusiraću se na izbore u Banjoj Luci, ostajući uvjeren da će izvedeni zaključci biti relevantni i za druge opštine i gradove.
Slučaj Banjaluke je obilježen specifičnom društvenom-političkom dinamikom tokom izbornog ciklusa. Banja Luka je na prošlim lokalnim izborima „kaznila“ prethodnu vladajuću strukturu, nakon dugog i iscrpljujućeg perioda vladavine. Veliki broj Banjalučana je izašao na glasačka mjesta sa jasnim ciljem, da smjene dotadašnju vlast. Rezultat spontane mobilizacije glasačkog tijela u datom momentu je pobjeda opozicione opcije, osvojivši izvršnu vlast, bez ikakve nade da se formira nova vladajuća koalicija u skupštini grada. Period od četiri godine kohabitacije izvršne i zakonodavne vlasti je obilježen brojnim blokadama i neefikasnim radom institucija. Danas, četiri godine poslije, suočeni smo sa drastično drugačijom, letargičnom slikom društva uoči „sudbonosnih“ izbora. Građanima stoje upitnici iznad glava, a pri tome im ne pomažu raštrkani predizborni plakati, sa odveć prepoznatljivim likovima, i copy-paste sloganima i vizualima. Za koga glasati, i da li uopšte glasati? Za odgovor na to pitanje je svakako na građanima da odluče, uzimajući u obzir činjenicu da njihovi glasovi pripadaju isključivo njima, a ishod već možemo pretpostaviti.
Za razliku od prošlih izbora, kada je Banja Luka spektakularno „oslobođena“, nemamo jasno definisane uloge i narative. Teško je uočiti „krivca“ za sve infrastrukturalne probleme, divlju gradnju, političku blokadu, nerazvijenost sporta i kulture, kao i mnoga neostvarena izborna obećanja. Prosječan glasač nema mnogo osnove za izgradnju racionalnog stava, a netransparentnost samih procesa otežava kritičko razmišljanje, zbog nepotpunosti i nedostupnosti relevantnih informacija. Takve nedoumice kod glasača odgovaraju partijama i privantim interesima krupnog kapitala kojima odgovara status quo, a čiji opstanak zavisi od mješavine nezainteresovanosti, apatičnosti i opšteg razočarenja unutar biračkog tijela. Uvidjevši na kakvom političkom terenu se nalazimo, zašto uopste izaći na izbore i legitimisati takav proces u kojem je građanin sredstvo, a ne cilj? U susjednoj Srbiji i regionu je uočen metod bojkota izbora kao političkog sredstva, da se ne dozvoli legitimitet autokratskoj vlasti ostvarenoj na kompromitovanom izbornom procesu. Bojkot izbora ima dvije funkcije, prvenstveno ukazuje na nefunkcionalu demokratiju i disproporcionalno jačanje jedne političke strukture, prepoznajući takvu vlast kao nedemokratsku, stoga ne prihvatajući mogućnost reizbora u neregularnom i nepoštenom izbornom procesu. Druga funkcija, u krajnjem slučaju, poništavanje izbora uslijed uspješnog bojkota, što proizvodi pritisak na vlast da omogući pošteniju izbornu utrku, sa više i kvalitetnog institucionalnog i medijskog prostora za ravnopravno oglašavanje svih kandidata. Ovakav vid bojkota ne donosi željene rezultate, a naročito ga je teško provesti na lokalnom nivou. Problematika je što ne postoje političke partije, ili pokreti, koje imaju dovoljno dometa da mobilišu glasače da bojkotuju, a kao drugo, postoji značajan broj građana čija volja je vezana za uspostavljene partije kojima je u interesu da se izbori održe pod svaku cijenu. Naročito je teško primjeniti ovakve programe u BiH, zbog nedostatka građanskih političkih organizacija, kakve postoje u Srbiji i Hrvatskoj (npr. „Možemo” u Hrvatskoj i “Zeleno-levi front” u Srbiji). Rezultat bi svakako bio manja izlaznost, i nepoželjni kontraefekat za slobodne glasače. Da li smo onda kao građani, u okviru sopstvenih vrijednosti i ideala, primorani da legitimišemo kvarne i nedemokratske vlasti iz jednog izbornog ciklusa u drugi, u nadi da će se vremenom iskrilstalisati alternativna opcija? Da li smo prinuđeni da biramo manje zlo?
Posebno zastrašujući fenomen je moralno i političko posrnuće ovogodišnje izborne kampanje. Potenciranje nacionalističkih parola, šovinizma i govora mržnje od strane većine političarskog miljea, prouzrokovalo je nezdravu izbornu atmosferu, lišenu bilo kakve ozbiljne debate ili programskih rješenja. Svaki građanin_ka koji bi izdvojili zanemraljivo malo vremena da detaljnije pretraži ponudu na banjalučkim izborima, brzo bi uvidio da postoje određeni izuzeci. Ipak, nezavisni kandidati i novi politički pokreti su zasjenjeni u javnom prostoru, zbog neumoljive stihije koktelskog nacional-šovinizma i raznih revizionističkih besmislica. Slivanje raznoraznih srednjovjekovnih polemika iz gornjih ešelona politike, ka građanima, i neumoljivo serviranje putem društvenih mreža i konvencionalnih medija, ide isključivo u korist velikih stranaka koje se bore za svoj „komad“ Banjaluke. Sve se ovo odvija dok grad tone u neprepoznatljivost, a građani osjećaju nemoć pred institucijama koje su se oglušile na njihove potrebe.
Situaciju čini dodatno uvredljivom količina odbornika i funkcionera koji traže reizbor nakon (ne)rada najgoreg saziva Gradske skupštine Banjaluke, u skorijem pamćenju. U ovakvoj situaciji, kada su motivi za izlazak na prošle izbore postali samo duhovi u našim ormarima, a danas smo suočeni sa biranjem između različitih pakovanja iste sadržine, da li pružiti legitimitet onima koji su iz karikaturnog nedostatka autentičnosti oduzeli perspektivu Banjoj Luci, a i svakom drugom mjestu?
Nakon što prođe „praznik demokratije“, mi građani ćemo imati priliku da ispravimo greške iz prethodne četiri godine. Naivno smo ispustili iz vida činjenicu da ne postoji konačnost u demokratskim sistemima, nego da je borba za pravedan sistem i slobodu perpetualnost. Pirovu pobjedu na prethodnim lokalnim izborima, naknadno smo poništili kada pruženu moć nismo kontrolisali. Prepušteni sami sebi, izabrani predstavnici će uvijek jačati svoje pozicije.
Postoje građani koji intuitivno shvataju ovu skrivenu formulu za promjene. Nije rijetkost da to budu naše komšije, prijatelji, članovi porodice i slično. Oni ne mare pretjerano za izbornu šaradu, već organizovano i požrtvovano djeluju da se izbore za ono što smatraju pravednim, bila to zaštita parka, kulturne baštine, put do škole, sama škola, jedna kuća ili čak jedno drvo. Oni nisu na bilbordima, radio- frenkvencijama, i u vašim telefonima svake dvije godine, ali su tu, pored vas, 365 dana u godini. U pitanju je aktivno građanstvo koje koristi dostupne mehanizme kako bi se izborili za sopstvena prava i slobodu. Najčešće su to mehanizmi poput protesta, građanske inicijative, javne rasprave i slično. Informisano i aktivno građanstvo, solidarno i organizovano, jedini je kontrateg trenutnom stanju.
Što se tiče samog izlaska na izbore, Abraham Linkoln je jednom izjavio kako su glasovi nadjačali metke. To bi trebalo nešto da vrijedi.
Aleksandar Pavlić rođen u Banjoj Luci 2000. godine, u kojoj živi, radi i školuje se cijeli život. Trenutno je student politikologije na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Od 2023. godine je građanski aktivista, sa fokusom na lokalnu politiku, zaštitu ljudskih prava i sloboda, uređenje javnog prostora i zdravu životnu sredinu.