Koje su žene – žene?
U društvu u kojem živimo, prvo mora biti muško, da bi bilo na neki način upakovano u vrijednost. Međutim, kad si žensko kojoj ne daju da bude žensko, prva i prvo je žensko. Prvi osmomartovskimarš u kojem sam učestvovala ostaće mi u sjećanju po jednoj nemiloj sceni koja se dešavala unutar samog marša, a daleko izvan njega, po tekovinama. Prolazimo Gospodskom ulicom u Banjaluci i odzvanja zvuk čestitki za „praznik žena“. Tu i tamo čujem „Srećan ti osmi mart!“ kroz zvuk pištaljki koje moje kolege i kolegice nose i obilato koriste.
Ali, jedna takva čestitka ostavlja me bez daha. Romkinja sa djetetom u rukama ide ka ženi koja odgovara svim stereotipima prihvatljive žene u patrijarhatu za svečani dan – nosi visoke potpetice, našminkana,obučena po diktatu izloga koji ostaju iza nas, nasmijana, prije kraja radnog vremena izašla iz kancelarije nekog od obližnjih državnih preduzeća, sa rukama u buketima cvijeća. Jer, podrazumijeva se – ona je žena za praznik žena.
O besmislici tog praznika, odnosno dana kada se obilježava istorijski značajna borba žena za rad, usred industrijske revolucije, ovdje neću pisati. Suvišno je.
Međutim, kao ženi sa invaliditetom, ostao mi je gorak ukus u ustima nakon ove situacije. Jedna je žena, sa punim pravom, po diktatu društva u kojem živi; druga je žena bez prava, ali i dalje žena, kojoj je vjerovatno jedina uloga reprodukcija genetskog materijala i priskrbljivanje novca za muškarca- gospodara.
Žene sa invaliditetom nemaju pravo ni na to.
Njihove fizičke karakteristike, odnosno onesposobljenja koja se tretiraju kao ukupnost njihovih (ne)sposobnosti i ovdje dobijaju primat. Dakle, žena sa invaliditetom, u sadašnjoj perspektivi okoline, nije žena jer:
- Nije privlačna
- Nije sposobna za rad
- Nije sposobna za rađanje i nastavak loze
- Nije samostalna
- Jeste teret svojoj okolini, počevši od porodice
Sve što od žene sa invaliditetom ostaje jeste invaliditet i njena usputna uloga u tuđim životima. Tako, nebrojeno puta sam čula da se mnogo djevojaka sa invaliditetom bavi davanjem instrukcija djeci, čuvanjem djece, povremenim i privremenim poslovima za nekoga ( sve u skladu samostalnosti koju imaju shvaćene kao – ono što bukvalno sama i bez ičije asistencije može da uradi ) i masu sličnih besmislica, kojima se pomenute okite kao najvišim mogućim dostignućem sopstvenog života. I to je ok, samo iz razloga jer za bolje ne znaju. A bolje, zasigurno,mogu.
Problem nastaje kad iskoračimo u više. Eventualno je ok ako se školujemo, pod uslovom da sutrašnje zaposlenje i bilo kakav angažman svoje rezultate donosi i okolini koja „brine“ o nama, jer kvalitetnih sistemskih rješenja nema, pa smo u gotovo potpunom obimu dio samo jedne mikrosredine – porodice iz koje potičemo.
Ličnog, individualnog, seksualnog, reproduktivnog – nema. Prema informacijama kojima raspolažem, u Sarajevu postoji jedan sto za porođaj žene sa invaliditetom, dok ga u Banjaluci ili Tuzli, kao medicinskim centrima nema. Prema iskustvima kolegica sa invaliditetom, odavno dotrajala i zrela za izlazak iz upotrebe oprema za ginekološke preglede njima je apsolutno nepristupačna, ali je to i dalje samo njihov problem i problem zanemarivog procenta osviještenih medicinskih radnika i radnica. Edukacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, naravno – nema.
O emocionalnim vezama žena sa invaliditetom mogu reći samo da su rijetke kao dragi kamen, izazivaju opšte čuđenje i veličanje muškaca koji je sa „njom takvom“. I obavezno izlaze u medijskim rubrikama pod nazivom „Da ne povjerujete“.
O zaposlenim ženama sa invaliditetom posjedujem tek podatke o nekoliko žena sa invaliditetom koje nakon dugogodišnjih angažmana u NVO sektoru svoje radno mjesto pronalaze u državnom sektoru, na pozicijama koje se tiču rada sa osobama sa invaliditetom, i u velikom obimu ne odgovaraju njihovim stručnim spremama. Mjesta koja se takvog rada, sa ciljnom grupom poput ove, suštinski i po opisu posla, ali i kvalifikacija potencijalnih uposlenika_ca, zaista i tiču, i dalje popunjavaju osobe bez invaliditeta. Naravno, veliki broj žena sa invaliditetom ostaje u okvirima NVO sektora, čiji su i stub rada, ako ćemo do u začetke postojećih udruženja. Tu su, od samog starta, bile okosnica rada, čak i kada su nominalno rukovodeće funkcije povjerene muškarcima.
I onda marta 2016. godine prošetam u osmomartovskom maršu, uvidjevši samo jedno – da žena sa invaliditetom nije žena.
I da će ozbiljniji angažman samih žena sa invaliditetom morati da se desi, bio formalan ili neformalan, i zavisio od jedne, manje grupe žena ili svih žena sa invaliditetom u BiH.
Ana Kotur je od rođenja osoba sa invaliditetom. Borkinja protiv stereotipa o invaliditetu, poštuje i slijedi ljudska prava. Kao novinarka radi od 2013. godine i piše o temama vezano za osobe sa invaliditetom. Dobitnica je UNICEF-ovog specijalnog priznanja za novinarski doprinos i UN priznanja u okviru Dijaloga za budućnost.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.