Kultura sjećanja treba da bude utemeljena na poštovanju ljudsksog života

Ove godine organizovali smo četvrti po redu „Nulti čas kulture sjećanja“  13. novembra u Domu omladine. Na seminaru su mladi kroz predavanje, interaktivne radionice i projekciju filma imali priliku da uvide kako etnonacionalne političke elite manipulišu našom prošlošću.

Zbog epidemioloških mjera ove godine seminaru je prisustvovalo 16 mladih ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine. Edukatorice su bile dugogodišnje mirovne aktiviskinje Tamara Šmidling i Marijana Stojčić iz Beogrda, a nakon predavanja i radionice učesnici_ce su gledali dokumentarni film  „Don’t cry for me Sarajevo – Susan Sontag“ i razgovarali sa redateljem filma Nihadom Kreševljakovićem.

Suočavanje sa prošlošću je dugotrajan i nimalo lagan proces, koji je neophodan ako želimo da gradimo bolje i humanije društvo u kome će se poštovati osnovne ljudske vrijednosti. Vjerujemo da je za prevazilaženje brojnih pitanja proisteklih iz ratova, a koja nas još uvijek opterećuju, apsolutno nužna iskrena, otvorena diskusija o tom bolnom periodu naše prošlosti.

Prvo predavanje i uvod na temu sučavanja sa prošlošću je počeli smo sa Tamarom Šmidling. U uvodnom dijelu mladi su se upoznali sa značenjima kulture, politike sjećanja, memorijalizacije, ali i diskutovali o tome na koji način uče o svojoj prošlosti. Kroz primjere nekoliko evropskih zemalja mogli su da vide odnos prema njihovoj imperijalističkoj i okupatorskoj prošlosti i da uvide koji su koraci  neophodni u našem društvu da bismo dosegli taj nivo.

Iz tog razloga je važno da se seminari o kulturi sjećanja i suočavanju sa prošlosti organizuju da bi se kritički propitivale prakse koje nas okružuju, ali i da bi mladima približila ova tema.

„Ne bih rekla da je ovo neka široko polularna tema mladima,  ali je važno njihovo sagledavanje ove teme kao i razmevanje te da mladi zapravo razumeju važnost ove teme zato što osećaju da nešto nije u redu sa načinom u kojem se kultura sećanja tretira u društvu gdje se priča konstantno o nacionalizmu, interetičnih netrepeljivosti“, govori Šmidlingova.

Nakon definisanja ključnih pojmova u vezi sa kulturom sjećanja i ključnih problema prilikom uspostavljanja narativa, drugi dio seminara vodila je Marina Stojčić. Ovaj je dio posvećen detaljnoj analizi školskih udžbenika istorije/historije/povijesti gdje su mladi ljudi kroz grupni rad i vrlo aktivno učešće diskutovali o interpretaciji ratnih dešavanja u BiH i na koji način  se manipuliše sa prošlošću u obrazovnim sistemima. Marijana ističe da postoje određene promjene od prije desetak godina što se tiče suočavanja sa prošlosti ali da su državne politike sjećanja glavna prepreka drugačijim predstavama o proslosti.

„Vrlo je uočljivo da politike sećanja jedna od glavnih preprekana tome da se uspostavi kultura secanja  koja bi bila utemeljena na poštovanju ljudskog života na etici ljudskog dostojanstva te univerzalnoj etici ne onoj koja je uslovljenja time kojoj etničkoj kategoriji žrtve ili počinioci pripadaju. Čini mi se da danas imamo kompleksije strategije poricanja a to je da se kaže da se to dogodilo, ali da se na različite načine konstruise da je bilo opravdano“ , kazala je Stojčić.

Poslije radionica učesnici_ce seminara su pogledali dokumentari film „Don’t cry for me Sarajevo – Susan Sontag“ nastalog u režiji Nihada Kreševljakovića, te su sa redateljem razgovarali o svom viđenju filma i značenju kulutre sjećanja za mlade. Projekcija filma i razgovor realizovani su u saradnji sa Festival MESS & Udruženjem Kontakt.

ŠTA SU REKLI MLADI LJUDI NAKON SEMINARA:

Učesnik seminara Imran Maglajlić iz Banja Luke nam je rekao da je važno govoriti da se organizuju seminari poput seminara „Nulti čas kulture sjećanja“  radi osvajanja prostora i mijenjanja jednog dominantnog društvenog narativa koji je tu već više od trideset godina i koji nije dobar.

„Bitno je o kulturi sjećanja govoriti jedan od glavnih razloga je taj zato što nemamo debate i rasprave o ovoj temama u mainstream medijima, obrazovnom sistemu ni u javnom prostoru zbog toga je ovaj da kažem alternativni način osvajanja tog prostora jako bitan. Bitno je naglasiti da je na sceni cijele bivše Jugoslavije jedan historijski revizionalizam i ima za cilj da lobotomizira nove naraštaje te da im stvara sliku o prošlosti ali i o budućnosti koja zapravo nije ni ispravna“  ističe Maglajlić.

Iz Sarajeva nam dolazi Azra Ćulov koja govori da su događaji i seminari o kulturi sjećanja posebno važni u poslijednje vrijeme gdje vidimo porast vrlo opasne nacionalne retorike.

“Drago mi je ovdje vidjeti puno mladih ljudi kao što sam i ja, a nije proživjela dio naše hisotirje iz početka devedestih koja je vrlo važna za našu sadašnjost ali i budućnost u procesu sjećanja na žrtve rata. Nismo  je direktno proživjeli ali smatram da je važno pričati o tome čuti tuđa iskustva o tome kako bismo mogli izgraditi objektivno sliku u društvu gdje je vrlo teško ne pasti na etno-nacionali uticaj“, objašnjava Ćulov.

Učesnica seminara Bojana Naimarević iz Zenice je godinama  radi na temi kultura sjećanja i suočavanja sa prošlosti ,te je vodila mlade na mjesta stradanja građana i građanki Bosne i Hercegovine.

„Jako je bitno razgovarati o suočavanju sa prošlošću obzirom da je jedan od preduslova da krenemo naprijed i da se oslobodimo te teške prošlosti da otvoreno i objektivno govorimo o kulturi sjećanja i da ne dozvolimo da informacije o ovim temama uzimamo iz medija i iz dnevne politike koje nam dijele takozvane argumente podjela i separacije. Bitno je da iznjedrimo nove generacije koje će znati prepoznati takvu negativnu retoriku i okrenuti se zapravo ovakvim događajima i sagledavanju prošlosti na jedan zdrav način“, naglašava Naimarević.

Smatramo da je važno govoriti o kulturi sjećanja i suočavanju sa prošlosti na objektivan način, te spriječiti etnonacionalističke političke elite, medije, obrazovni sistem da manipulišu sa našom prošlošću. Svaka osoba koja je žrtva ratnog nasilja je žrtva, te ona nije manje žrtva ako je druge nacionalosti etničke pripadnosti, vjere, boje kože i seksualne orjentacije.Vjerujemo da je za prevazilaženje brojnih pitanja proisteklih iz ratnih sukoba, a sa kojima se do danas nismo suočili kao društvo potreban jedan drugačiji, iskreniji i otvoreniji pristup suočavanja sa prošlošću koji bi mladima ponudio drugačije informacije koje ne mogu dobiti u porodici, školi, medijima i sl.

Događaji poput „Nultog časa kulture sjećanja“, mladima ne nameću osjećaj kolektivne krivice, ali govore o tome koliko je bitna kolektivna odgovornost za počinjene zločine i dodaje da bh. institucije nisu preuzele odgovornost da uspostave stabilniju atmosferu kada su u pitanju ratni zločni počinjeni od 1991. – 1995. godine, kao i da su autoviktimizacija s jedne strane i konstantno ignorisanje organizovanog zločinačkog djelovanja u ratu, s druge strane, doveli su do toga da živimo u podijeljenom društvu.

Ovaj seminar realizovali smo uz podršku Fondacije Friedrich Ebert Stiftung BiH i National Endowment for Democracy.