Sviđalo se to nekome ili ne, pravo na abortus je zagarantovano zakonima mnogih država svijeta. Žene se danas odlučuju na abortus iz različitih razloga: zbog zdravlja, preporuke ljekara, materijalnih, fizičkih ili bilo kojih drugih uslova; žene nisu spremne za trudnoću ili jednostavno nije u pitanju željena ili planirana trudnoća. Pravo na abortus je svakako ograničeno zakonskim odredbama iako država institucionalno dovoljno ne kontroliše sprovođenje abortusa pa postoji mnogo zloupotrebe kako od strane pacijentica tako i od strane ljekara.
Zakonsko i institucionalno regulisanje reproduktivnih prava je jako bitno za svaku državu pa i našu, i zbog toga bi se BiH morala mnogo više baviti ovom problematikom. Potrebne su nam kampanje koje edukuju žene o njihovim reproduktivnim pravima, rizicima i posljedicama izvođenja abortusa. Potrebno je više nego ikada podići svjest o nužnosti zaštite od neželjene trudnoće, o potrebi redovne posjete ljekara i kontrole zdravstvenog stanja, edukaciji mladih…
Postoji niz problema sa kojima se žene u našem društvu susreću pri korištenju svog prava na abortus čak i onda kada ispunjavanju apsolutno sve zakonom određene uslove. Poznat je i tzv. „priziv savjesti” kojim se mnogi ljekari koriste odbijajući da izvrše abortus čak i onda kada je to hitna preporuka ljekara i kada su ugroženi zdravlje ili život žene. Takvo ponašanje u struci je nedopustivo. Profesor Herman Haller kaže da je „priziv savjesti” liječnički luksuz te da je nedopustivo da neki žive „luksuzno” dok drugi obavljaju njihov posao, a da istovremeno svi imaju istu plaću. Dok je bolnica zdravstvena ustanova u kojoj se obavljaju abortusi, profesor smatra da među ginekolozima ne treba biti razlike. Sa druge strane, naše društvo je suočeno sa još jednim jako bitnim problemom: u vremenu kada se bilježi konstantno negativan prirodni priraštaj, država nema nikakvu planiranu strategiju niti program podrške parovima koji imaju probleme sa začećem. Dok mnoge države svijeta finansiraju postupke i zahvate kojima se podvrgavaju parovi, u BiH su ti parovi prepušteni sami sebi. To je poražavajuća činjenica jer su takvim nereagovanjem države ugrožena i ograničena njihova osnovna ljudska prava. Ako uzmemo usvajanje djeteta kao alternativu, nažalost taj je proces toliko dug, neizvjestan i iscrpljujući da se mnogi parovi i ne usuđuju upustiti u taj proces.
Sve alarmantniji problem kojem se u društvu ne pridaje skoro nikakav značaj je sve učestalija maloljetnička trudnoća. O tome se ne govori u porodici, školi, medijima niti društvu uopšte, a još uvijek nije sprovedeno nikakvo ozbiljno istraživanje o ovom problemu pa je skoro nemoguće odrediti postotak maloljetnih trudnica. Opravdano je i da sumnjamo u nelegalno obavljanje abortusa jer je za odobrenje izvršenja abortusa kod maloljetne trudnice neophodan pristanak roditelja. Razne su okolnosti u okviru kojih dolazi do maloljetničkih trudnoća, ali je zabrinjavajući podatak do kojeg su nevladine organizacije došle u toku istraživanja o seksualnoj aktivnosti tinejdžera, a to je da oni ne prepoznaju nagovaranje na seksualne odnose kao nasilje u vezi.
Imala sam priliku razgovarati sa petnaestogodišnjom trudnicom, i saznala sam da ona sa svojim partnerom nije koristila niti jedan oblik zaštite tokom seksualnih odnosa. Rekla mi je da ne namjerava nastaviti svoje školovanje i da će se najvjerovatnije uskoro udati. Na moje pitanje zašto ne bi nastavila sa školovanjem, uzbuđeno je odgovorila: „Pa ja ću biti mama! Kada dobijem dijete neću imati vremena za učenje.” Poželjela sam joj na to odgovoriti: „Pa mama, ti si još uvijek samo dijete!” Ipak nisam, ali sam iz tog razgovora shvatila da ona nije svjesna kolike je obaveze i odgovornosti čekaju i kako će ona izgubiti dragocjeni dio svog odrastanja i obrazovanja zbog nepromišljenog ponašanja nje i njenog partnera. Ona to dijete iščekuje kao dokaz njene zrelosti, kao ulaznicu u svijet odraslih i garanciju da će biti shvaćena ozbiljno. Nakon ovog razgovora, apsolutno sam sigurna da nam je u školama neophodan program zdravstvenog odgoja i obrazovanja jer mi se to čini kao jedini kontrolisan način da mladi nauče sve što je neophodno o spolnom odgoju. Dodatni problem se javlja kod boravka maloljetnih trudnica ukoliko ostanu bez podrške porodice i partnera jer ne postoji adekvatno institucionalno rješenje.
Problemi vezani za abortus u BiH spadaju u „sivu zonu” koju karakteriše neodgovarajuća državna regulacija, manjkavost prilikom evidencije i praćenja induciranih prekida trudnoće, slučajevi doktorske korupcije i zloupotrebe položaja, bolnička varijabilnost (visokih) cijena medicinskih zahvata te učestalost prigovora (Misli li se na priziv!?) savjesti. Svi navedeni problemi te tradicionalna patrijarhalna stigmatizacija žena koje samovoljno prekidaju trudnoću, dokaz su da je dostupnost abortusa u BiH otežana i da se to mora shvatiti kao upozorenje da se ovi problemi sistematski rješavaju.
Azra Berbić, rođena je u Zenici, živi u Kaknju. Po zanimanju je pravnica. Učestovala na Mostar International Model United Nations u poziciji delegata Chilea pri Savjetu Sigurnosti Ujedinjenih Nacija i“Liberty English Seminar“ u organizaciji Language of Liberty Institute. Tokom studija volontirala je u Centru za pravnu pomoć GRAM CONCORDIA, Crvenom krstu Kakanj i u Domu za nezbrinutu djecu u Zenici. Danas radi kao dopisnica časopisa za mlade Preventeen i portal lgbt.ba.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.