Moj svijet ljudskih prava
Živi, diši, radi i misli. Budi čovjek u ovom okrutnom svijetu sa sve manje pravih ljudi. To je tvoje pravo! Ne oduzimaj ga sam sebi. Izgradi svoje ljestvice kako bi drugima postavio kriterijume. Bori se, jer to možeš i trebaš. Moraš!
Kada bi svijet na jedan dan prihvatio moja prava za sve ljude bilo bi drugačije. Dala bih da govore oni koje niko ne sluša. Najčešće govore istinu koju niko ne želi da čuje. Ali ona treba biti izrečena. Neko se mora suprotstaviti kriminalu i korupciji koji nažalost vladaju. Sve manje poštenih ljudi bez imalo straha trebaju reći šta misle. Odavno su nam govornici oni koji misle posve suprotno od onoga što pričaju. Danas je takav svijet. Moj, tvoj. Vaš i naš. Svijet u kojem ponizni ljudi klimaju primorano glavom na diktate onih bez nje. Naše je pravo zaustaviti taj cirkus. Apsurd nemorala u kojem nam se propagira moral. Politika većine naspram pojedinca treba biti suzbijena jer svako od nas znači mnogo. Nismo statistika.
Imam svoje ja. Govorim ono što želim i onda kada drugima to ne odgovara. Jer imam pravo glasa. I ne samo to. Imam pravo na život kao i svi. Ko ste vi da oduzimate nekome ono što mu niste dali? Zar nije samo jedan sud? Onaj gore. Mnogo se ljudi pak usuđuje igrati Boga i odlčivati o stvarima koje ih se ne tiču. Osnovno ljudsko pravo je ono na život stoga ne bi trebalo biti upitno ničije bitisanje na ovom svijetu.
Pravo na slobodu. Niko ne treba da vam oduzme. Čovjek se rađa i umire kao takav-slobodan. Privremena i prividna oduzimanja slobode tokom života ne trebaju da nas ograniče, jer duh je beskonačan. Vrišti, plači, smij se i skači. Radi sve što želiš, pritom sačuvaj dostojanstvo. Govori, ali isto tako nauči i šutjeti. Ponekad zaboravimo na to dragocjeno pravo misleći kako se uvijek mora nešto reći.
Odlučimo za sebe kako se ne bi odlučivalo o nama. Imamo razum, koristimo ga. Često je teže biti drugačiji u primitivnom društvu. Budimo takvi jer vrijedimo isto. Stvoreni smo ravnopravni i trebali bi tako i živjeti. Usudimo se. Ljubav između istospolnih zajednica ne bi trebala biti glavni problem ovog svijeta, jer sva ljudska prava su jednaka. Ali ipak mnogima predstavlja jednu od glavnih tema jer na taj način se skreće pažnja sa drugih stvari koje se u međuvremenu dešavaju u svijetu. Neka se voli svako na način na koji on to želi. Ko sam ja da se miješam? Ili zapravo, ko smo svi mi, mali ljudi da govorimo šta je ispravno, a šta ne? Svaki oblik ljubavi je apsolutno ispravan jer je u pitanju ljubav, a u njoj nema pravila.
Treba gledati u oči problemima koji su zaista problem, a koji se nalaze negdje na margini jer se pokušavaju sakriti. Vrtlog života nas sve zajedno drži unutra. Izdignimo se. Uhvatimo u koštac i počnimo osjećati kolektivnu odgovornost i razvijati kolektivnu svijest. Ovo je svijet u kojem prava koja nestaju treba ponovo istaknuti. Da se ne zaborave, i ne ponove iste greške!
Sara Velaga, rođena 28.4.1994. u Banjoj Luci. Završila srednju katoličku gimnaziju „Bl.Ivan Merz“. Studentica treće godine komunikologije i odnosa s javnošu na Komunikološkom koledžu „Kapa Fi“ u Banjoj Luci. Novinarka informativnog časopisa Senzor u Jajcu, dopisnica „Balkan Diskurs“ online platforme u Sarajevu. Aktivistica YiHRa, bavi se pisanjem proze već 10 godina. Bavi se diskriminatornim grupama u društvu, problemima današnjice, korupcijom i društvenim uređenjem te sistemom.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.