Na današnji dan poginula je narodna heroina Radmila Rada Miljković

Radmila Rada Miljković rođena je 4. februara 1917. godine u selu Belici kod Svtozareva, današnja Jagodina (Srbija). Otac Milan i majka Živka (djevojački Lazarević), pored Rade koja je bila najstrarije dijete, imali su još troje djece, sina Dušana i kćerke Radmilu i Dobrilu koja je bila najmalađe dijete. Otac Milan je redovna primanja imao  samo na ljeto  dok je zimi ostajao bez posla. Od 1925. zaposlen je u pivari pa sve do 1933. godine, redovno je dobijao otkaz, oko 15 puta. Rada je osjetila siromaštvo u ranoj mladosti kao i njena porodica koja je školovala troje djece od jedne neredovne plate.

Rada je završila osnovnu školu i gimnaziju u Jagodini, 1931. godine postaje učenica Ženske učiteljske škole u Kragujevcu gdje postaje aktivna članica u naprednom omladinskom i radničkom pokretu. Radmila je vodila dnevnik gdje je  pored svakodnevnih doživljaja pisala i o napredom omladinskom pokretu, o svojoj generaciji  zapisala je: „Dakle, mi smo prelaz, mi smo oni najvažniji, koji treba da postave temelje onima koji će doći“. Kasnije će to i svojim životom potvrditi.

U proljeće 1936. godine, vrlo dobrim uspjehom završava Učiteljsku školu i vraća se u Jagodinu. Čekajući posao Rada sa naprednim ženama zalagala za kulturno- prosvjetni rad omladincima i omladinkama. Učiteljski poziv dobija sljedeće godine u septembru i ide u u malo selo Balajnac.

Rada se u svom radu  nije držala klasične forme časova, već je imala inovativni pristup đacima, časove je organizovala u šumi ili prirodi. U tom kraju se živjelo siromašno kao i u neznanju,  posebno težak život je bio za žene, koje pored posla na njivi i rada u kući nisu imale nikakva druga prava. Rada je pored primarnog posla učiteljice davala podršku ženama na način da ih je učila čitati, pisati, davala im savjete iz higijene, uređenje kuće, njegovanjem djece i drugo. Pripremala je priredbe,  osnivala seosku čitaonicu, pomagala na sređivanju računa u seoskoj Zadruzi, ukazivala im na mogućnost korištenja seoskog kredita.

Mještani su Radu brzo prihvatili, zvali su je na razna okupljanja, te skupove napredna učiteljica je koristila za razgovore, te im je davala da čitaju napredne knjige i letke KPJ. Svojim djelovanjem je širila napredne ideje, ukazivala na radnički pokret, dobijala je simpatizere među ljudima, srčano se borila za prava žena i njihovu jednakosti u društvu.

Kao napredna učiteljica Radmila Rada Miljković se pridružuje učiteljskoj kulturno- prosvjetnoj izdavačkoj zadruzi “Vuk Karadžić”, učitelji komunisti osnovali su 1937. godine kao legalnu organizaciju kulturno- prosvjetnu izdavačku zadrugu “Vuk Karadžić”. Zanimljiva činjenica da je organizacija dobila prepoznatljivo  ime Vuk Karadžić jer je te godine bilo 150 godina od rođenja Vuka. Ova organizacija je bila sinonim borbe za društveni poredak i narodnu školu.

Pod Partijskom rukovodstvom izdavane su razne brošure, leci, knjige, neke od njih su bile legalne, ali i ilegalne. Učitelji i učiteljice komunisti te informacije nisu samo čitali između sebe nego su ih širili među svojim kolegama i kontaktima.

Radina aktivnost nije prošla nezapaženo, davala je na čitanje novine i knjige ne samo sa mještanima Balajnca već i narodu okolnih sela, te je sa tim pristupom  iste godine imala zavidan uspjeh. Zbog svog angažmana  policija je počela da prati Radin rad, te su je savjetovali da se skloni od komunista.

Sa Slavkom Đurđević, Dobrilom Stambolić, Ružicom Milanović, Darom Kovačević i drugim drugaricama 1938. godine  aktivno je radila na osnivanju Ženskog pokreta, iste godine u Jagodini su postgle respektabilan napredak.

Prosvjetni organi oduzimaju Radi dužnost 29. avgusta 1940. godine pod izgovorom “što buni narod i čita debele knjige”. Međutim iste godine u septembru postavljena je za učiteljicu u selu Ivankovcu, kod Ćuprije.  Zbog svog pozitivnog duha brzo se povezuje sa narodom u selu nastavlja promovisanje komunističke partije. Već sledeće godine postaje članica Sreskog komiteta Ćuprije.

Za vrijeme aprilskog rata, Rada je napustila posao, ali po naredbi okupatora morala je da se vrati. Jedne noći došli su da je hapse, uspjela je preko prozora iz školskog stana da pobjegne. U Jagodinu je došla preko njiva gdje je kao ilegalka radila na organizovanju ustanka. Često išla u rodno selo Belicu da se krije.

Ružica Milanović je održava dva sanitetska kursa za drugarice u kući Radmile Rade Miljković, u maju 1941. godine, većina djevojaka su postale bolničarke Beličke partizanske čete. Tih dana u porodičnoj kući Miljković održavani su partijski sastanci, tu je bio Boško Đuričić, Radislav Nikčević, braća Milosavljević, Života Stanisavljević i drugi. U velikoj tajnosti, u Radinoj kući, umnožavaju se na šapilografu Majski proglasi i poznati Proglas Centralnog komiteta KPJ, izdat povodom napada fašističke Njemačke na SSSR.

Glavni štab Narodnoslobodilačkog odreda za Srbiju i instruktor Petar Stambolić na sastanku Okružnog komiteta KPJ Jagodina 7. avgusta 1941. godine donose odluku da se Radmilu Radu Miljković uputi u donje Pomoravlje na terenski rad Drugog šumadijskog partizanskog odreda.

Bila je prva žena rukovodilac i borkinja Drugog šumadijskog partizanskog odreda, dočekana je sa velikim nepovjerenjem. Vršila je dužnost srekretarke partijske organizacije, te je imala zadatak da održava vezu između partijskih organizacija u četama i Okružnog komuteta. Rada je pokazala svoju hrabrost i neustašivost, u borbama je išla na čelu kolone sa komandirom, a iz borbi se vraćala posljednja. Partizane u borbama je hrabrila, te im je unosila optimizam u četu kada je bilo najteže. Sa takvim djelovanjem brzo su je prihvatili kao ravnopravnu članicu odreda.

U oslobođenoj Rači sa račanskom četom držala je govore po selima, pričala o značaju Naordnooslobodliačke borbe i partizanskom pokretu. Okupljala je žene,učila ih je da čitaju i pišu, navodila ih je da prikupljaju i pletu odjeću kao i da pripremaju hranu za partizane. Politički uticaj i povjerenje koje je Rada imala u ovom kraju je bilo ogromno. Upravo njenom zaslugom u selima lepeničkog kraja nekoliko škola je počelo sa radom.

Rada je bila dobra govornica imala je neustrašivi stav, u borbama sa tim karakteristkama postala je omiljeni borac u svojoj teritoriji. Zbog političke funkcije, uticaja i odvažnosti u borbama nazvana je “Rada general’’.

Udruženi neprijatelji Njemci, četnici, nadićevci i drugi neprijatelji pred kraj oktobra počeli su prvu neprestanu ofanzivu, partizani se povlače od neprijatelja. Rada je bila na začelju kolone provjeravajući da li su svi prošli. Prilikom povlačenja u račanskoj četi došlo je do kolebanja boraca. Nekolicina njih nije željela da napuštaju svoju teriotiju, tu je Rada odigrala važnu ulogu i smirila četu. Govorila je „ borba je ista, bez obzira na kojem se terenu vodila“. Po velikom snijegu i hladnoći prilikom povlačenja Rada pomaže ranjenim i promrzlim borcima i daje im podršku u najtežim trenucima.

Radini preživjeli ratni drugovi zabilježili su sposobnost i hrabrost pod kojom je djelovala. Njen saborac Drakče Jakovljević opisuje koliko je Rada doprinjela četi  „Predveče stigli smo blizu reke Lima, imeđu Bijelog Polja i Prijepolja, gde nas je dočekala italijanska artiljerija. Pošto se dobro smrklo, topovi ućutaše. Neko reče ‘Gazimo Lim’, drugi dodaje ‘To je nemoguće’. Lim je bio zamrzao po krajevima dva do tri metra, a sredinom idu snage. Mi gladni, umorni i polubosi. Roptanje, neki se bune, neće da gaze. Prilazi im Rada i na svoj poseban način ih ubeđuje, posle čega se stišava roptanje i svi pristaju na gaženje reke. Prilazimo reci, sedamo na led, svlačimo se, koža nam se ježi i liči na očerupanu gusku, srce drhti, idemo nekoliko koraka ledom, pa onda u vodu. Kako je voda sve dublja, mi sve više gubimo dah. Radmila Rada Miljković odvaja jednu grupu od 5-6 ljudi koji se plaše, hvata ih za ruku, stavlja se na čelo grupe sa one strane odakle reka teče, jednom rukom drži drugove, a drugom sklanja sante da ih ne bi udarile…

Kad smo pregazili Lim, krenuli smo usiljenim korakom još 13-14 časova uzbrdo po snegu i mrazu do Kamene gore. Poslednji atom se daje, ali po neki drug već pada u sneg, ostavlja pušku i moli za odmor. Prenosi se komanda ‘Članovi Partije uzmite oružje, ne dozvolimo da i jedan metak ostane!’ Komunisti bez reči uzimaju pored svoje i druge puške i nose na smenu puškomitraljeze. Rada uzima puškomitraljez, torbicu sa municijom i nosi bez smjene…

Sutradan oko devet časova stigli smo na Kamenu Goru, gde beše nekoliko muslimanskih kuća. Taman smo ušli, nas nekoliko se izusmo da nam Rada namaže i previje izmrzle noge, a ono zapuca više kuće. Skočismo onako bosi u sneg, a Rada odlučno reče, ‘Vratite se, ja ću ići!’ Uzela je puškomitraljez i povela dva druga, otišla i rasturila bandu…
Sve je činila dobrovoljno, svakog je želela da zameni na zadatku, kao da smo mi pošli u borbu za njene interese, a ne za sve nas i naš narod. Rada je sve drugove volela sestrinskom ljubavlju”, opisuje Drače Jakovljević.

Rada je bila i borkinja Treće sandžaske brigade u vrijeme treće neprijateljske ofanzive na Šćepan Polju, učestvovala je u svim borbama na Pivskoj planini, Sinjajevini, Durmitoru, Žabljaku i drugim, prelazila rijeke Taru i Pivu.

U selu Vrbanci, Radina želja se ostvaruje dolaskom Trećeg bataljon Druge proleterske udarne brigade, gdje je ponovo  sa svojim Pomoravcima i Šumadincima. Učestvovala je u žestokim borbama za Bosansku Krajinu, na pruzi između Konjica i Sarajeva, u teškim borbama oko Kalinovika, na Treskavici, Zec planini, Bjelašnici, borbama oko rijeke Vrbas i drugim borbama u velikom maršu Trećeg bataljona Druge proleterske udarne brigade protiv Nijemaca, Italijana, četnika i ustaša.

Četa tri, bataljona Druge proleterske udarne brigade dolaze u blizini ustaškog uporišta kod Bugojna i Donjeg Vakufa gdje imaju zadatak da sa položaja Donjeg Vakufa unište prugu i put prema Bugojnu, čete su se raporedile u selu Urije. Rada je 19. jula 1942. godine pripremala partijski sastanak tada su ustaše otpočeli iznenadni napad.

O ovom napadu govorio je učesnik Petar Gračanin, narodni heroj; „Jedna veća kolona ustaša iz potoka Daljan izbija do prvih kuća sela Urije. Iz kuće gde je bio smešten štab bataljona čuje se dejstvo našeg puškomitraljeza. To je Ždrpa, koji svojim mitraljezom štiti prebacivanje nekih članova štaba. U momentu kad su Boško Đuričić, Radmila Rada Miljković i Korać, radnik iz Kragujevca, pretrčali preko jednog proplanka, ustaški mitraljezac ih je primetio, i sa nekoliko rafala uspeo da ih pokosi. Pali su skoro na domak zaklona, smrtno pogođeni… U žestokoj borbi palo je ukupno 17 boraca…“

Kod sela Urije blizu Bugojnog, 19. jula 1942. godine herojski je poginula narodna učiteljica i požrtvovana borkinja Radmila Rada Miljković. Za narodnu heroinu proglašena je 6. jula 1953. godine.

Izvori: Junostalgija