Nismo više klinci
Piše: Melisa Klimentić
Dok smo djeca, uopšte ne razumijemo šta je to bilo prije našeg vremena, zašto se ljudi mrze. Pa onda polako, kako odrastamo, počinjemo shvatati. Neki od vas će pratiti stope roditelja, neki će se boriti protiv mržnje oko sebe, neki će živjeti u vremenu kad ili nisu bili rođeni ili su bili toliko mladi da se ne sjećaju, a neki će svim silama pokušavati da se izvuku iz okova u koje su stavljeni kao djeca, od strane okoline, onih „starijih, što bolje od nas znaju“.
Pogledajte kako dobro znaju, kad žive u toj istoj prošlosti i mržnji i ponovo i ponovo biraju da im bude isto, da im probleme riješe isti ljudi koji ih ne rješavaju od kako su se pojavili. Kako dobro znaju kad su su zapeli za jedno te isto i nadaju se da će se nekim čudom samo od sebe riješiti. A šta je sa nama? Imamo tek dvije ili tri opcije. Prva opcija jeste da nastavimo raditi isto što i naši roditelji, ostavimo situaciju istom, pa tako učimo i svoju djecu (ko je bude imao). Druga je opcija da ne uradimo ništa. Ostavimo ostale da se svađaju, a mi sjedimo i crtamo kućice, drveće, krug oko kvadratića i ironično ne u da. Što da ne, bolje mi da crtamo nego da se lažiraju glasovi. Još jedna opcija je ovakva: I mi imamo pravo glasa. I mi imamo pravo izbora. I mi imamo pravo da nas se čuje. Tvoj mozak je tu da ga koristiš i da dođeš do vlastitih zaključaka.
Postavlja se pitanje, zašto ostavljamo onima čije vrijeme prolazi da biraju za nas? Da li nam je toliko mrsko da razmišljamo, ili pak imamo pametnija posla? Bježimo odavde, sa Balkana, u velike, razvijene države gdje smo gosti i radnici, samo da ne bi morali birati. Bježimo od odgovornosti, recimo to tako. Tako smo naučili iz primjera oko sebe.
Generacija smo koja je rođena na takvoj prekretnici, i možemo oblikovati budućnost, a mi spavamo. Šta nas može probuditi?
Kako odrastamo, stvari postaju ozbiljnije i tada sve manje vremena imamo za odugovlačenje. Na sve nas, bili mladi ili stari, žene ili muškarci, pada odgovornost da slušamo, istražujemo i razmišljamo svojom glavom umjesto da slijepo pratimo ono što nam se kaže. Nove generacije ljudi stalno dolaze i imaju priliku da glasaju za bolju budućnost. Sada je to moja generacija. U istoj sam situaciji kao i svi ostali, ne znam još tačno za koga da glasam, prolazi mi kroz glavu da nema svrhe, da se jedan glas ne broji i da ne mogu ništa učiniti. Ipak jedan po jedan, glasovi se kupe na kamaru i šta znaš, možda nešto i bude od svega toga. Samo je problem u tome što ne može biti ništa ako glasova nema.
Ovo je poziv da uradimo nešto, mi koji ćemo ovdje da živimo ili koji razmatramo da ipak ovdje nastavimo živjeti. Ovo je poziv da iskoristimo pravo koje nam je dato, jer zaista, bolje je da političare biramo mi nego mrtvi pradjedovi.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.