Nulti čas kulture sjećanja: Mladi zaključili da je potreban produbljeniji i sistematičniji rad na pitanjima suočavanja sa prošlošću

Nulti čas kulture sjećanja: Mladi zaključili da je potreban produbljeniji i sistematičniji rad na pitanjima suočavanja sa prošlošću

Seminar „Nulti čas kulture sjećanja“ se održao protekle subote u prostorijama Socijalno edukativnog centra u Banja Luci. Edukatori_ke seminara su bile dugogodišnje mirovne aktiviskinje Tamara Šmidling i Marijana Stojčić iz Srbije (Beograd), te aktivista Goran Zorić iz Bosne i Hercegovine (Prijedor).

Rad je započeo sa predstavljanjem i upoznavanjem, a dobrodošlicu učesnicima_cama poželjele su Milica Pralica i Dražana Lepir, članice Udruženja građana Oštra Nula. Seminar je moderirala Dražana Lepir.

Grupa se sastojala od 15 mladih ljudi iz Kaknja, Prijedora, Doboja, Tešnja, Banja Luke i Sarajeva.

Prvi dio seminara bavio se tumačenjem značenja pojma „Suočavanje sa prošlošću“ kroz lične primjere iz lokalnih sredina učesnika_ca te razgovorom i diskusijom o tome koliko suočavanje sa prošlošću svakodnevno utiče na naše živote. Ovaj dio je vodila Tamara Šmidling, koja nas je podsjetila i na različita iskustva drugih zemalja, koje su imale slične probleme kao i  BiH kada je ova tema u pitanju.

Naime, jedan od pozitivnih primjera prihvatanja odgovornosti za počinjene zločine i suočavanja sa prošlošću jeste postavljanje spomenika ubijenim Jevrejima Europe u Berlinu. Izgradnji ovog spomenika prethodila je destogodišnja borba oko toga gdje će spomenik biti smješten.

Diskusija je bila interaktivna te su učesnice i učesnici davali pozitivne primjere suočavanja sa prošlošću za koje su čule_i iz Bosne i Hercegovine, kao što je priča o Konjičaninu Anisu Kosovcu koji je podigao spomen kapiju u znak sjećanja na dvoje ubijene djece Petra i Pavla Golubović,  kao i primjer načelnika opština Doboj jug, Petrovo i Usore.

Nakon razjašnjavanja ključnih pojmova vezanih za kulturu i politike sećanja, drugi dio seminara je vodila Marijana Stojčić. Ovaj dio je bio posvećen analizi načina na koji se kroz udžbenike i spomenike, dominantna kultura sećanja operacionalizuje u društvenom prostoru.

Uz vrlo aktivno učešće i veliku zainteresovanost učesnica i učesnika, mapirane su konture dominantnih narativa, utemeljenih na  ideji o stradanju samo vlastite grupe i podsticanju straha od onih drugih, kao i čime se popunjavaju praznine koje postoje u udžbenicima (najčešće medijskim i publicističkim tekstovima, kao i porodičnim narativima). Kroz grupni rad, prezentacije zaključaka i diskusiju o tome koje su funkcije baš takve reprezentacije istorijskih događaja iz perioda ’90-ih, razgovaralo se i o tome na koji je način to povezano sa time kako nam izgledaju današnja društva u BIH i regionu.  Ostaje utisak da je potreban produbljeniji i sistematičniji rad na ovim pitanjima.

Treći dio predviđen programom je vodio Goran Zorić, koji je u uvodnoj riječi pojasnio kontekst u kome se Prijedor nalazi vezan za suočavanje sa prošlošću. Putem Power point prezentacije je predstavio  Dan bijelih traka, inicijativu Jer me se tiče i Inicijativu 102 ubijene djece iz Prijedora.

Goran je govorio o sistemskom organizovanju u zločinu i prikrivanju tragova te o dominantnom Srpskom narativu koji se ogleda u spomenicima podignutim u Prijedoru, a čiju izgradnju je grad podržao.

Naznačeno je da u Prijedoru postoje dvije odvojene politike sjećanja: Srpska i Bošnjačka. Takođe je riječi bilo o povratničkoj zajednici iz Prijedora, ne toliko u samom gradu Prijedoru koliko u okolnim mjestima poput Kozarca, Omarske, itd., a koja je bila dobro organizovana.

Posebnost organizovanja aktivistkinja i aktivista u Prijedoru u kontekstu suočavanja sa prošlošću jeste proaktivno djelovanje sa humanističkim pristupom žrtvama, dakle niti religijskim niti nacionalnim pristupom.

Goran je opširnije govorio i o Inicijativi roditelja 102 ubijene djece koja se  bori za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora te koja posebno bude podržana od strane mirovnih aktivista i aktiviskinja za Dan bijelih traka.

Govorio je i o borbi sa vlastima vezanim za izgradnju spomenika koji ne negiraju da su djeca ubijena, ali niti dozvoljavaju da se spomenik ubijenoj djeci podigne u centru grada Prijedora.

Ovim izlaganjem se poseban akcenat stavio na važnost solidarne podrške različitih grupa, pojedinki i pojedinaca iz cijele Bosne i Hercegovine koji su zajedničkim djelovanjem i doprinijeli promjeni paradigme koja se desila u Prijedoru.

Dakle nije više, Bošnjaci  se bore za prava Bošnjačkih žrtava, a Srbi to kao nedaju, već je sada priča političari ne daju, a građani traže.

GALERIJA: Nulti čas kulture sjećanja

Seminar „Nulti čas kulture sjećanja“ je bio prilika za mlade da podjele svoja iskustva i čuju „drugu stranu“ priče. Uz empatiju te poštovanje drugih i njihovih životnih iskustava, mladi su došli do zaključka da je potreban sistematičniji rad i veća iskrenost pri suočavanju sa prošlošću.

Seminar “Nulti čas kulture sjećanja” smo organizovali uz podršku fondacije Friedrich Ebert.