Nulti čas kulture sjećanja: Mladi žele otvorene dijaloge i humaniju budućnost
Piše: Nataša Lazukić
U sklopu konferencije “Usmena istorija Banjaluke”, u subotu 14. decembra organizovali smo seminar “Nulti čas kulture sjećanja” u Socijalo-edukativnom centru u Banjoj Luci. Cilj je bio da se kroz otvorene diskusije, radionice i analizu udžbenika istorije/historije/povijesti, koji se koriste u Bosni i Hercegovini kod učesnika osvijesti način na koji etnonacionalne političke elite kroz obrazovanje i svakodnevnu retoriku manipulišu našom ratnom prošlošću.
Tamara Šmidling
Edukatorice su bile dugogodišnje mirovne aktiviskinje Tamara Šmidling i Marijana Stojčić iz Beogrda. Suočavanje s prošlošću je proces koji još uvijek traje u BiH. Neophodno je ako želimo da gradimo bolje i humanije društvo u kojem će se poštovati osnovne ljudske vrijednosti, moramo voditi otvorene razgovore o ratnim temama koliko god ta prošlost bila teška i bolna.
Na seminaru “Nulti čas kulture sjećanja” učestvovali su mladi ljudi od 18 do 30 godina i dolazili su iz svih gradova BiH. Oni su kroz lične primjere govorili o tome na koji su način izučavali kulturu sjećanja u svojim sredinama i kako je to uticalo na njihovo viđenje ove države.
Prvi dio seminara bavio se tumačenjem značenja pojma kulture sjećanja kroz lične primjere iz lokalnih sredina, ali i načinima na koje se ratna prošlost održavala na spomenike, jezik, tradiciju, nazive ulica i slično. Ovaj dio je vodila Tamara Šmidling, koja nas je podsjetila i na različita iskustva drugih zemalja, koje su imale slične probleme kao i BiH kada je ova tema u pitanju s obzirom na to da cirkuliše između Beograda i Sarajeva.
Rad u grupi: Analiza udžbenika
Nakon definisanja ključnih pojmova u vezi sa kulturom sjećanja i ključnih problema prilikom uspostavljanja narativa, drugi dio seminara vodila je Marina Stojčić. Ovaj je dio posvećen detaljnoj analizi školskih udžbenika istorije/historije/povijesti gdje su mladi ljudi kroz grupni rad i vrlo aktivno učešće diskutovali o interpretaciji ratnih dešavanja u BiH.
Neki udžbenici čak nisu ni pokrili razdoblje 90. godina, a saznavanje o istoriji je prepušteno porodičnim narativima koji se tumače na različite načine.
Šta su rekli mladi ljudi nakon analize školskih udžbenika istorije/historije/povijesti
Amina Parlić, studentica historije iz Zavidovića, kaže da se na njenom fakultetu često pominje tematika razilaženja u samoj interpretaciji knjiga i školskih udžbenika, ali da često nismo ni svjesni koliko je to izraženo.
„Djeca jedne države uče različite historijske činjenice i to me potaknulo da na Nultom času kulture iz prve ruke pogledam udžbenike i vidim kako se neki događaji tumače i prepričavaju i iznenađena sam kako određeni udžbenici pišu o ratnim temama“, te dodaje kako je bitno o svemu tome govoriti zbog budućnosti ove države.
Kao pripadnica poslijeratne generacije smatra da se premalo govori o kulturi sjećanja, ratnim dešavanjima i zločinima, a da više toga mladi saznaju kroz odrastanje od svojih roditelja nego iz školskih udžbenika. Iskustva starojih generacija su isuviše lično obojena, dakle, bez naučne podloge što nije dovoljno.
„Dosta toga je ostalo na lokalnom nivou. Mi praktično i ne znamo o dešavanjima iz šire regije. Zbog toga je važno da pričamo međusobno i da saznajemo kako su ljudi živjeli, bilo kao manjina u nekom mjestu, ili većina. Takođe, danas je česta pojava da imamo „dvije škole pod jednim krovom“. Drugačije su priče nas omladine koja je rasla u poslijeratnoj državi, a da bi naša budućnost bila svjetlija mi moramo da stvorimo bolje uslove za rad i život“, ispričala je ona.
Sedin Bedak iz Tešnja, takođe student historije, smatra da je važno riješiti se ličnih predrasuda pa tek onda pristupiti kulturi sjećanja jer svi mladi u ovoj zemlji treba da imaju iste šanse za život i da se izvuku iz sivila u koje su uvučeni prethodnih godina zbog vladajuće politike.
„Zbog struke kojom planiram da se bavim, ali prvenstveno kao građanina ove države interesovalo me kako mladi ljudi razmišljaju o kulturi sjećanja u Banjoj Luci i da li postoji tema, odnosno način na koji ćemo razgovarati i zajedno graditi ovu zemlju jer samo dijalogom možemo ići naprijed. Podjelama, segregacijom, odvajanjem u torove kao da smo ovce, ništa ne možemo postići. Ljudi rade na principu dijaloga, dogovora i sporazuma“, kazao je on.
Neven Hercegovac iz Brčkog, tvrdi da mu je obrazovni sistem dao premalo informacija o temi ratnih dešavanja u BiH, raspadu Jugoslavije i formiranju država. Upravo je traganje za novim informacijama jedan od razloga zašto se prijavio na Nulti čas kulture sjećanja, te da guranjem stvari pod tepih ne možemo krenuti dalje.
„U školi se malo govori o ratnim temama, a Brčko je grad u kome se zaista pazi da ne bi došlo do nekog nacionalnog konflikta. Htio sam da čujem i druge priče, iskustva, mišljenja, a posebno mi je bila zanimljiva analiza udžbenika istorije/historije/povijesti i na koji način su interpretirani događaji. Nakon analize sam se zaista šokirao kako neke informacije mogu biti predstavljene ili čak izokrenute. Smatrao sam da smo pravna država koja ima neki svoj suverenitet i neke svoje kriterijume, ali nažalost nije tako“, kaže on.
GALERIJA: Nulti čas kulture sjećanja
Kao što se može naslutiti, obrazovanje u BiH, nije na zavidnom nivou, a poražaajuće statistike prošlogodišnjeg globalnog PISA testiranja navode da je BiH zauzela 62. mjesto od ukupno 79 zemalja. Od zemalja bivše Jugoslavije, ispred BiH su Crna Gora na 52. poziciji, Srbija na 45. mjestu, Slovenija (21) i Hrvatska (29). Poražavajuće je što BiH još uvijek nije načisto sa svojom istorijom, a mladi ljudi izrastaju u funkcionalno nepismene građane koji upijaju konture dominantnih narativa u udžbenicima utemeljenih na ideji o stradanju samo jedne grupe naroda i podsticanju straha od drugih. Kada se tome dodaju medijski tekstovi, kao i senzacionalistčki i ekstremistički sadržaji, situacija djeluje beznadežna. Ali, mladi ljudi su zainteresovani za otvoreni dijalog i za stvaranje povoljnije životne klime u BiH, a to je najvažnije jer ipak na mladima svijet ostaje.