Onlajn panel diskusija — „Ljudi u pokretu“

O izazovima i problemima sa kojima se susreću migranti i izbjeglice govore nam ljudi sa terena, o ophođenju i reakcijama institucija, međunarodnih organizacija, ali i načinima zaštite ove marginalizovane grupe. Diskusija je održana 15. aprila onlajn, putem ZOOM platforme, na njoj su govorili panelisti: Ajdin Kamber dugogodišnji aktivista i ‘freelance’ novinar iz Sarajeva, humanitarna radnica i aktivistkinja iz Velike Kladuše Zaida Bihorac, aktivista i dobitnik nagrade „Dobro“  u kategoriji individualna filantropija Nihda Suljić iz Tuzle, kao i aktivista i novinar koji je govorio sa fokusom na LGBTIQ ljude u pokretu Mirza Halilčević iz Sarajeva. Panel je moderirala naša aktivistkinja Azra Berbić.

Panel diskusiju možete pogledati OVDE.

Ajdin Kamber započinje razgovor govoreći da je situacija sa izbjegličkom i migrantskom krizom svakim danom sve gora i da smo svjedoci sve većeg kršenja ljudskih prava. 

„Trenutno u Bosni i Hercegovini boravi hiljade migranata. Određeni broj ljudi je smješten u kampovima gde su, po svjedočenjima, jako loši uslovi. Novo saznanje je da je kamp ‘Lipa’ popunjen, dok u isto vrijeme u Bihaću u nekoliko objekata boravi po nekoliko stotina ljudi koji nemaju ni osnovne životne potrepštine kao što su hrana, voda, ljekarska pomoć.  Napominje, da su svi  ljudi u pokretu privremeno u Bosni i Hercegovini i da im je krajnji cilj neka od država EU.“

Dok pokušavaju na desetine puta da dođu do boljeg života na željenoj destinaciji, susreću se brojnim kršenjima ljudskih prava od strane lokalne zajednice, države kao i policije u regionu. Brojna su svjedočenja protiv Hrvatske policije koja sprovodi nasilno vraćanje ljudi u pokretu prema BiH dok u pojedinim slučajevima vrše nasilje prema ljudima u pokretu.

„Nažalost, to se počelo dešavati i sa policijom u BiH, MUP Unsko-sanskog kantona više od godinu dana prisilno istjeruje migrante i izbjeglice iz grada i prebacuje ih u najbliže kampove u kojima nema mjesta, a ni uslova, borave u šatorima“, ističe Kamber.

Naš panelista naglašava, da je broj međunarodnih organizacija, ali i pojedinačnih aktivista bilo više prisutno prije pandemije izazvane virusom korona. Dok se nad lokalnim volinterima i aktivistima vrši pritisak u namjeri da prestanu pomagati ljudima u pokretu i sve je više prisutna antimigrantska propaganda.

Sledeća govornica na panelu je Zaida Bihorac, ona naglašava da kroz tri godine, koliko migranti borave u Unsko-sanskom kantonu, potpuna empatija lokalnih građana sa početka je  prešla u apsolutnu mržnju prema ljudima u pokretu, kao i volonterima i aktivistima koji žele da im olakšaju boravak u Bosni i Hercegovini. 

„Počinjala  sam svoj angažman pomaganja ljudima u pokretu kada  se u parku u Velikoj Kladuši krenulio pojavljivati po nekoliko migranata i već tada se pričalo da ljudi u pokretu doživljavaju nasilje od strane granične policije iz Hrvatske. Sjećam se studenta iz Pakistana koji je vraćen sa hrvatske granice premlaćen“, prisjeća se Bihorac.

Na samom početku dolaska ljudi u pokretu pokušala je na razne načine da ukaže na nepravdu koja ih je snašla i  davala je izjave za razne medije. Putem društvene mreže Fejsbuk ukazivala je na nasilje prema migrantima, nedostatke i kršenja osnovnih ljudskih prava u nadi da će šira masa da vidi i da će se nešto promjeniti. 

„Situacija je iz  godine u godinu  sve gora, da bi 2020. godine kulminirala za vrijeme izbora, jer su određene političke partije u nedostatku održivih političkih platformi i programa, kao i ideja za poboljšanje migrantske krize, krenuli svoju predizbornu kampanju na antimigrantkoj priči“, naglašava Bihorac.

Zaida se prisjeća kako su građani vršili represiju nad njom,  svaki njen korak su fotografisali, to je objavljivano  na raznim Fejsbuk grupama gdje je proživljavala razne uvrede, poniženja, pretnje. Nije se sadržalo samo u virtuelnom svijetu, počele su i direktne pretnje, nasrtanje na nju i automobil koji vozi. 

„Doživjela sam i fizički napad polovinom septembra. Uzalud prijavljivala nasilje jer nije došlo do potrebne zaštite. Bila sam prinuđena da se obratim međunarodnim organizacijama da  zaštitim svoj život i naišla sam na razumijevanje u ‘Civil Rights Defenders’ koji su mi pružili zaštitu na osnovu dokaza“  govori Bihorac dok se prisjeća nemilog događaja.

Podsjećamo i na  (institucionalno) nasilje koje su doživjele novinarke Vanja Stokić i Nidžara Ahmatašević zbog svog objektivnog izvještavanja o ljudima u pokretu, kampovima u kojima su smješteni i nasilju koje svakodnevno doživljavaju.

Sledeći panelista je Nihad Suljić , on navodi da je Tuzla prvi veći grad u Federaciji Bosne i Hercegovine gdje se ljudi u pokretu duže zadržavaju, tačnije, nisu samo na proputovanju. 

„Migranti i izbjeglice u Tuzlu stižu iz Srbije gdje dobijaju osnovnu pomoć. Godine 2018., na samom početku, kada su prvi migranti krenuli dolaziti u Tuzlu nije bilo nikoga ko bi pomogao ljudima u pokretu,  računajući i organizacije.’’ Na sve apele nije dobio odgovor, čak je od pojedinih uglednih organizacija bio ismijan“, prisjeća se  Suljić.

Sjeća se početka svog angažmana kada su ljudi iz njegovog grada bili spremni da pomognu i odvajali  sredstva za  izbjeglice i migrante.  Dalje govori,  da se prvih godina pomaganja ljudima u pokretu bazirao isključivo na prilozima koji su mu dali građani i građanke Tuzle.

„Poslije određenog vremena počinje da se povećava broj ljudi u pokretu, sa druge strane imate granicu sa Hrvatskom koja u njima ubija i tijelo i duh i takvi ljudi se vraćaju u BiH. Takođe, bitno je naglasiti,  da svi ljudi u pokretu koje vidimo u Tuzli, Sarajevu ili bilo kojem drugom gradu na kraju završe u Bihaću ili Velikoj Kladuši. A naša vlast koja je podjeljenja na to ćuti i ne raguje već štiti interese Srbije, Hrvatske, Evropske unije, a problemi migrantske krize se gomilaju sve do trenutka kada oni eskaliraju, a eskaliraju na takav način da se kontrola gubi nad svim“, naglašava Suljić. 

 U Tuzli na početku nije bilo sistemske pomoći ali nema je ni danas, odbijaju svaki vid saradnje, a to najbolje govori primjer jedna od organizacija naziva „Zemlja djece“. Oni su na autobuskoj stanici  postavili jedan solarni panel gdje su svi ljudi mogli da napune telefon, međutim, tuzlanska  gradska vlast izdaje nalog da se to ukloni.

„Situacija u Tuzli nije toliko alarmanta kao u Sarajevu i Krajini, ali i dalje nije zadovoljavajuća, zato što organizacije koje rade sa  ljudima u pokretu na njih gledaju kao na statistike i projekte. Dok postoji veoma mali broj ljudi koji ne zauzimaju nikakve strane i pokušavaju da nađu najbolje moguće rješenje  za izbjeglice i migrante,  tako i za građanke i građane naših gradova i cijele države“, pojašnjava Suljić.

Situacija sa migrantskom i izbjegličkom krizom u Bosni i Hercegovini, po Nihadovom mišljenju, neće se smiriti u naredom periodu.

Nihad naglašava da se rješenja nažalost nema, jer je cjela migrantska kriza proizvod Evropske unije i sve njene institucije su znale od prvog dana, od prvog ‘udarca’ šta će se dešavati.

‘’Tako da je suludo govoriti o pomoći međunarodnih organizacija. Generalno EU ne želi ove ljude, a Bosna i Hercegovina je sa svojim političkim prilikama idelana za zadržavanje ovih ljudi,  jer je potpuno nesređena“, naglašava Suljić.

Migracije LGBTIQ osoba su dodatno marginalizovane.  O tome nam više priča Mirza Halilčević, koji ističe da se najvećim dijelom susreće sa ljudima u pokretu koji su dio LGBTIQ zajednice I koji su se igrom slučaja našli u Bosni i Hercegovini. 

„Prije svega bitno je navesti da je sam identitet LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini  generalno marginalizovan i da ne uživamo ista prava. Konkretno, kada govorimo o ljudima u pokretu koji su dio zajednice oni su dvostruko, odnosno višestruko marginalizovani i stigmatizirani. Samim tim se sužava krug ljudi koji im želi potencijalno pomoći i pokazati empatiju prema njima“, navodi Halilčević.

Mirza smatra da je, prije svega, najmračnija strana toga to što ti ljudi dolaze iz zemalja u kojima je homoseksualnost krivično djelo, što čitav njihov korak čini dodatno složenijim, a svima je to put do slobode i boljeg života. 

„Ljudi u pokretu koji su dio zajednice LGBTIQ, izbjegavaju kampove i velike grupe jer nisu dobrodošli među ostale migrante i to stvara dodatni problem.  Oni, ne samo da ne pripadaju društvu i grupi već gube dio identifikacije sa ljudima kojma pripadaju“, naglašava Halilčević.

Ljudi u pokretu koji su dio LGBTIQ zajednice nerado borave u kampovima jer u njima doživljavaju seksualno nasilje.

„Jedan od gorućih problema sa kojima se ljudi u pokretu, koji su dio zajednice, susreću u kampovima je taj što postaju žrtve silovanja, seksualnog nasilja, ne mogu da dijele zajedničke prostorije i to su svjedočenja migranata i izbjeglica koji su pokušavali biti u kampovima. Ljudi u pokretu iz LGBTIQ zajednice najčesće se susreću sa izuzetno strašnim mentalim problemima. Kroz svjedočenja LGBTIQ ljudi u pokretu saznajemo da uposlenici međunarodnih organizacija i kampova nisu pilikom prijava slučajeva seksualnog uznemiravanja,  u većini slučajeva, odreagovali na adrkvatan način“ ističe Halilčević.

 U većini slučajeva LGBTIQ izbjeglice i migranti su prepušteni grupi aktivista ili nezavisnih građanka i građanki koji imaju mrežu solidarnosti, gdje pokušavaju da pokriju osnovne i esencijalne stvari ili, ukoliko je to moguće, pruže im psihološku podršku što je poprilično teško zbog jezičkih barijera.  

„Cijeli taj problem je slojevit od činjenice da su ljudi u pokretu došli u državu gdje nema odgovarajuće zaštite za LGBTIQ BiH građane i građanke i to u suštini kreira čitavu atmosferu diskriminacije i samim tim je uzak krug ljudi koji bi pomogli LGBTIQ ljudima u pokretu“, očituje Halilčević.

Za kraj Ajdin Kamber govori da je situacija u Bosni i Hercegovini poprilično komplikovana i da je kompletan državni sistem zakazao. 

„Prvenstveno, obaveza države Bosne i Hercegovine je da vodi brigu o izbjeglicama i migrantima. To je njena zakonska, ustavna i svaka druga obaveza, međutim pali smo na ispitu. Po svjedočenjima migranata i izbjeglica nevladine organizacije nisu dovoljno učinile na zbrinjavanju tih ljudi. Mnogo je žalbi na situaciju u kojoj se nalaze.“

U naredom periodu moguć je nagli rast problema sa migrantskom krizom, ali i sve veće netrpeljivosti lokalnih građana prema izbjeglicama i migrantima i to sa sobom nosi dodatna kršenja ljudskih prava.

„Veliki izazovi su ispred nas i i možemo očekivati puno više problema u narednom periodu kao što su: porast lošeg odnosa između samih migranata i izbjeglica, pogoršanje ponašanja lolalnih građana prema ljudima u pokretu, sve više loših medijskih natpisa, a samim tim više kršenja ljudskih prava. I to ce se dešavati zato što nema sankcija za takvo ponašanje. Svi odgovorni koji su dužni da vode tu brigu to ne rade. Ljudi koji su uključeni u te procese, kao što su državne i lokalne vlasti, moraju da  imaju na umu da bi jednog dana morali odgovarati za sve postupke i radnje“, navodi  Kamber.