Onlajn panel — „Državo, pokaži da nismo same!“

Mnoga istraživanja i izvještaji nevladinih organizacija o položaju žena, provedena u Bosni i Hercegovini, ukazuju na to da veliki broj njih svakodnevno doživljava različite oblike diskrimimacije i nasilja, od fizičkog, psihološkog, seksualnog, ekonomskog do institucionalnog. Međutim, žene su pored toga, svakodnevno izložene brojnim drugim oblicima institucionalnog nasilja, od postavljanja u neravnopravan položaj prilikom zapošljavanja, nejednakih ili nikakvih subvencija za trudnice i porodilje, nasilja na porodu, nedostupnosti adekvatne zdravstvene zaštite, otežanog prostupa javnim i obrazovnim institucijama za žene sa invaliditetom, do nevođenja brige o sigurnim kućama koje se sve češće nalaze na rubu gašenja. O institucionalnom nasilju i izostanku podrške i zaštite žena od strane nadležnih organa u Bosnu i Hercegovini razgovarali smo sa našim panelistkinjama Lanom Jajčević iz „Fondacije Udružene žene“, Muberom Hodžić iz „Fondacije lokalna demokratija“, Jadrankom Miličević iz „Fondacija Cure“ i Jadrankom Ružičić, diplomiranom socijalnom radnicom na panel diskusiji “Državo, pokaži da nismo same!”, koju smo organizovali 15. marta. Panel je moderirala naša Azra Berbić, aktivistkinja i pravnica.

Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije „Udružene žene“ Banja Luka govori da je u Republici Srpskoj predviđeno da žrtva ima pravo pristupa sigurnoj kući na svoj lični zahtjev, međutim to još uvijek nismo postigli, što smatramo krši Istambulsku konvenciju koju je Bosna i Hercegovina potpisala, krši je na naičn da je ženama onemogućen pristup u sigurnu kuću jer moraju imati rješenje od nadležnog Centra za socijalni rad.

„Žene su nam se žalile da socijalni radnici i radnice vrlo često rade na  tome da sačuvaju porodicu misleći da vode računa o najboljem interesu djeteta. Dok sa druge strane smatramo da ako je otac vršio nasilje nad majkom u prisustvu djeteta, a najčeše jeste, da se porodica ne mora očuvati na svaki način i da takav otac ne treba da viđa dijete. Prošle godine smo imali jedno istraživanje gdje smo 149 žena, koje su prošle kroz naše savjetovalište, intervjuisali kroz upitnik o radu za centara za socijalni rad.  Više od 100 žena je reklo da nije zadovoljno pristupom Centra za socijalni rad. Tako da je to institucijalno nasilje nad ženama“, naglašava Jajčević.

Institucionalno nasilje nad ženama se dešava i prilikom prijave nasilja u porodici, kada policija izlazi na teren.

„Što se tiče policije, ona je ta koja prva izlazi na teren kada se nasilje prijavi ali, i dalje imamo problema što nije zakonska obaveza niti zadatak da oni utvrđuju i kvalifikuju koje je to djelo. Kada se prijavi nasilje u porodici policija je dužna da prijavi tužilštvu i da tužilštvo dalje vodi postupak.  I dalje imamo žene koje se žale da policajac izađe na teren i ako nije vidio da ima modrica on je već odlučio da tu nema djela i da neće prijavljivati, a to je institucionalno nasilje nad ženama, žrtvama nasilja“ govori Jajčević.

Mubera Hodžić-Lemes iz „Fondacije lokalna demokratija“ i menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu govori da su otvorili Sigurnu kuću 2000. godine, u okviru sigure kuće imamo dva skloništa.

„Prvo sklonište je za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja kapaciteta za 25 osoba. Drugo sklonište je za mlade djevojke i djevojčice od 12 do 18 godina koje su žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Od 2004. godine vodimo SOS telefon za prijavu nasilja u porodici koji je dostupan 24 sata. Od 2010. godine vodimo centar za besplatnu pravnu i psihološku podršku i pomoć i nije ograničen samo na pružanje pomoći žrtvama porodičnog nasilja već pružamo podršku svim ženama: samohranim majkama, žrtvama trgovine ljudima, marginalizovanim kategorijama žena“, ističe Hodžić-Lemes.

Nasilje u porodici je zaista jedna velika tajna, jedna bolna priča svake žene koju ona krije i taji čak i od svojih najbližih.

 „Važno je da kažemo da se nasilje ne prijavljuje tek tako, obično se žene suočavaju sa različitim vrstama nasilja i koriste različite vrste resursa za suočavanje sa tim što proživljavaju i tek nekad u konačnici se odluče progovoriti o nasilju. Ključna stvar je kome se one obrate i šta taj neko poduzme. Od toga vam zavisi tok slučaja jedne žene. Ako se desi da službenik policije ili osoba iz Centra za socijalni rad nema senzibilitet, nema edukovanost i nema dobar pristup žrtvi, ta žrtva će ostati žrtva možda cijeli svoj život ili će možda dovesti do situacije gdje će njen život biti ugrožen. Naravno postoje i ljudi, kada žrtva progovori o nasilju, odrade odličan posao i ona uđe u sistem koji joj pruži apsolutnu zaštitu“ navodi Hodžić-Lemes.

Kada govorimo o poteškoćama, edukacija je ključna stvar.

„Međusobnom razmjenom iskustava i međusobnom edukacijom mi mijenjamo svoje stavove o nasilju. I to je ključno kada je u pitanju intervencija. Posebno se to pokazuje kada je u pitanju policija, mi znamo da su službenici policije najčešće muškarci koji dolaze i izlaze na teren i vrše prvu intervenciju na samom terenu. Dešava se da oni imaju vrlo sterotipna mišljenja  o nasilju, da oni imaju stavove kojima okrivljuju žrtvu, koji odgovornost za nasilje prebacuju na žrtvu i onda na samoj intrevenciji daju takvu vrstu poruka žrtvama:  „smiri se“; „biće bolje“; „ajde ti popij kafu sa njim“; „ šta i ako ga prijavimo 24 sata će biti zatvoren i opet će ti doći“,  čak se i dešavalo da prijete žrtvama: „mi ćemo protiv tebe svjedočiti ako je ovo lažna prijava“; „ostaćes bez djece“ i sl. Preplaše ih na takav način“, ističe Hodžić-Lemes.

Za žrtve je važno da dobiju pravu informaciju, šta mogu da učinei za sebe kada je u pitanju nasilje u porodici. 

„Policija ili nema vremena ili ne misli da je potrebno, vrlo često ne daje potrebne informacije žrtvi. Vrlo rijetko se desi da policija informiše žrtvu o svim njenim pravima, o svim mogućnostima i šta je to ishod cijele priče za žrtvu.  To je njoj jako značajno da bi mogla procjeniti sta će učiniti. Baš smo nedavno imali jednu ženu koja je došla u sigurnu kuću gde mi je ispričala: ‘Otišla sam prvo u Centar za socijalni rad meni je psIhologinja sve ispričala, da odem u policiju, da podnesem prijavu, da cu dobiti zaštitnu mjeru, da će me poslije toga smjestiti u sigurnu kuću, da mogu da ostanem dok se malo ne smirim,  ne stabilizujem i ne nadjem posao.’ I onda je ona krenula vrlo lako tim putem i odlučila se na to. Tamo gdje namaju te informacije onda je to za njih jako složeno i teško“, objašnjava Hodžić-Lemes.

Nedovoljno iskorištene institucije za prijavljivanje nasilja nad ženama su zdravstvene i obrazovne institucije.

„Mi smo imali prijave od strane zdravstvenih  i obrazovnih institucija, mislim da su nedovoljno iskorišteni u tom dijelu i da je potrebna dodatna edukacija sa njima, da rade na senzibiliranosti i shvate važnosti prijave nasilja, posebno kada su u pitanju djeca“, govori Hodžić-Lemes.

Pandemija izavana virusom korona utiče na ugroženost djece u porodicama gdje postoji nasilje.

„Nažalost pandemija je i na to uticala, ja sam zabrinuta koliko je nasilja nad djecom prisutno, kakve nas posljedice zbog toga očekuju i koliko su djeca sada ugrožena u domovima gdje postoji nasilje, a gdje oni nisu u prilici da ih prijave i gdje niko nije u prilici identifikovati kao što se to moglo ranije“, zaključuje Hodžić-Lemes.

Jadranka Miličević, izvršna direktorica „Fondacije CURE“ i aktivistkinja za ljudska prava ističe da je najveći problem koji smo prepoznale taj što u institucijama nema selektivne edukacije po pitanju prevencije nasilja, pristupu osobama koji su žrtve nasilja ili proživljavaju nasilje i nemamo tog sitemskog pristupa.

„U novembru je ubijena žena od strane nasilnika na stravičan način, potom je evidentirano da je ona pet puta bila na policiji, da je tražila zastitu. Čak je bila i u sigurnoj kući smještena i kada je izašla nije imala drugog izlaza nego da ode nasilniku. A da su svi predstavnici institucija radili svoj posao za koji su odgovorni i obavezni, ne bi mi imali ovoliko slučajeva femicida“ navodi Miličević.

Osobe koje su zaposlene u institucijama i koji moraju i treba da zaštite građana i građanke Bosne i Hercegovine, ne rade to na dovoljno dobar način.

„Prije dva mjeseca u kantonu Sarajevo presuđeni silovatelj je platio kaznu zatvora i nije otišao na odsluženje kazne, nijedan dan zatvora za presudu silovanja. Koja je inače bila minimalna, jednu ili dvije godine zatvora, pa je nasilnik mogao platiti, a žrtva je cijeli svoj život žigosana i mora da živi sa tim posljedicama. U martu sam bila na sastanku sa svim čalnovima komisije za ravnopravnost spolova, gdje sam im postavila sljedeće pitanje: „Vi koji ovde sjedite samo mi recite ko je to glasao da se usvoji zakon da se može kazna za silovanje platiti novčano?“  Tajac je bio nakon postavljenog pitanja, gdje su govorili: „Nisam“, „Prvi put cujem“ „nisam to znao ili znala“. To su ljudi koji sjede u institucijama koji moraju i treba da zaštite sve građane i građanke Bosne i Hercegovine“, naglašava Miličević.

Jadranka Ružićić, diplomirana socijalna radnica govori da je na svojoj koži osjetila dva velika institucionalna nasilja.

„Prvo je bilo za vrijeme studiranja. Prvo sam studirala tehnološki fakultet gdje mi je na trećoj godini asistentica onemogućila nastavak u laboratoriji zbog oštećenja vida, potom sam tražila način da riješim svoje pitanje obrazovanja. Obratila sam se Pravnoj službi, kontaktirali su Pravnu službu Rektorata banjalučkog univerziteta gdje sam dobila odbijenicu. Ja sam prvi  student u Banjaluci kojem je onemogućeno studiranje zbog invaliditeta. To mi je u suštini bio vjetar u leđa da nastavim svoje školovanje, pa sam se prebacila na fakultet političkih nauka, smjer socijalni rad, što sam uspješno završila“ prisjeća se Ružičić.

Institucionalno nasilje Jadranka doživljava i nakon završetka studiranja.

„Drugi oblik instiucionalnog nasilja je da su mi tek nakon dvije godine od završetka studiranja odobren volonterski pripravnički pri Centru za socijali rad u Prijedoru. Gdje sam se trudila da pokažem i dokažem da žene, u ovom slučaju osobe sa invaliditetom, mogu da rade svoj posao. Godinu dana sam radila pripravnički da  nijedan dan nisam izostala, čak sam radile i ono što nije dio mog posla da se dokažem što više. Pri isteku ugovora o volonterskom pripravničkom radu tadašnja direktorica mi je rekla: ‘Ti položi kolegice stručni pa cemo mi vidjeti za dalje’. U prvom roku sam položila stručni ispit da bi mi direktorica rekla: ‘Izvini, ja tebe ne mogu da vratim nazad, ja sam zadovoljna bila tvojim radom, tvojom odgovornošću, ja tebe hvalim na sve strane, ali ja tebe ne mogu da nosim na savjesti da li ces ti negdje pasti, zapeti, povrijediti se na radnom mjestu. Jednostavno to meni moja psiha ne dozvoljava.’ To je za mene bio veliki udarac i nakon toga još nije bilo razumjevanja i dalje sam nezaposlena“, govori Ružičić.

Diskriminacja i nasilje nad osobama sa invaliditetom u zdravstvenim sistemu.

„Imamo veliku diskriminaciju i nasilje pri zdravstvenom sistemu. Učestvovala sam u istraživanju o seksualno-reproduktivnom zdravlju žena sa invaliditetom, gdje smo imali 16 žena majki koje su govorile o svojim iskustvima. Gdje smo došli do strašni činjenica, na primjer, jedna žena koja ima potpuno oštećenje vida, prirodno se porađala u Banjaluci. Pri porodu su joj, narodski rečeno, rebra polomili od tiskanja što ona nije znala, osjećala je bolove. Kada je došla kući, rodica koja joj je dolazila da joj pomogne u prvom periodu poslije poroda, vidjela je da joj je plava koža. Moram da naglasim da muž nije mogao to da vidi jer je i on slijep“, ističe Ružičić.

Veliki izazov je ženama sa invaliditetom da odu na pregled. 

„Nepristupačno je potpuno što se tiče ginekološke strane za žene sa invaliditetom, jer imamo samo četiri specijalizirana stola koja su prilagođena i namjenjena ženama sa invaliditetom, koji stoje negdje sa strane i ne koriste se. Još bi tu dodadala nestručnost, needukovanost medicinskog osoblja javnog sektora zdravstva, potpuno je nepristupačan osobama sa invaliditetom. Osim ulaza sve ostalo nije dostupno kao, na primjer, prilagođeni kreveti za ležanja, prilagođeni toaleti, dok  mala pohvala se može uputiti privatnom sektoru zdravstva“, naglašava Ružičić.

Žene sa invaliditetom koje su žrtve porodičnog nasilja su višestruko diskriminisane.

„Kada je u pitanju prijavljivanja porodičnog  nasilja žena sa invaliditetom, tu je u pitanju dvostruko nasilje i najčešće one ne prijavljuju nasilje jer smatraju da nemaju pravo da prijave nasilje, da su ‘osuđene’ da trpe nasilje, jer većina nas zavisi od drugog lica, a to drugo lice često vrši nasilje nekog  oblika. I onda ne možemo da prijavimo osobu koja vodii brigu o nama“, zaključuje Ružičić.

Panel diskusiju “Državo, pokaži da nismo same!” možete pogledati na OVOM LINK-u.