PANEL DISKUSIJA: “Ima li socijalne pravde u BiH?” – socijalna (ne)pravda u bh. društvu

Povodom Svjetskog dana socijalne pravde, u ponedjeljak, 20.02.2023. organizovali smo panel diskusiju pod nazivom „Ima li socijalne pravde u BiH?“ u saradnji sa UG Radnička solidarnost i sa panelistima_kinjama Svetlanom Cenić, Miroslavom Subašićem Kaspom i predstavnicima sindikata, među kojima su bili Saša Kukolj, Goran Čamdžić, Anica Jonda, Todor Špirić, Zlatko Marin i Mirko Šerbedžija. Postavili smo pitanje na samom početku diskusije ima li socijalne pravde u BiH, kada političari ne rade ništa povodom toga da poprave ekonomsku situaciju već samo svojim nacionalističkim izjavama potpiruju i stvaraju još goru situaciju u državi. Građani_ke sa minimalnom platom od 700 KM ne mogu da pokriju sve troškove sindikalne potrošačke korpe ni one najosnovnije stavke kao što su hrana i komunalije.

Predsjednik Udruženja „Mozaik prijateljstva“, Miroslav Subašić, istakao je da građani_ke koji zarađuju 600 KM ne ispunjavaju uslove za pristup uslugama javne kuhinje, a sa tom platom mogu sebi da obezbijede troškove lijekova i režija, ali ne i hranu za mjesec dana. Koliko je socijalna pravda apstraktan pojam naših etnonacionalističkih grupacija govori i činjenica da u „Mitalu“ još uvijek nije usvojen opšti kolektivni ugovor.

Saša Kukolj, predsjednik Sindikata i metalaca rudara Republike Srpske navodi da što vrijeme više odmiče radnici su ostavljeni na milost i nemilost poslodavaca i da produžavanje pregovora dovodi do destabilizacije odnosa između ove dvije radne grupacije. Kako tvrdi, veoma je teško da se pronađu rudari, metalci, ali i doktori. Odliv mozgova je prvi atribut koji se pripisuje Bosni i Hercegovini. Rudari ne žele više da rade za platu od 2.000 KM, obzirom na rizičnost i mukotrpnost posla.

Goran Čamdžić, predsjednik SSOŠV Željeznice Republike Srpske,  smatra da proces restrukturisanja Željeznice traje predugo i na štetu radnika. Željeznice RS su pristupile Međunarodnoj transportnoj zajednici nepripremljene, jer ulaze na otvoreno tržište sa konkurencijom koja koristi naprednu tehnologiju koju naše željeznice nemaju. Radnici su u kontinuitetu upozoravali Vladu RS na ovaj problem. Hrvatske željeznice su imale pristup EU fondovima, tržište rada im je otvoreno, te su imale lakši i učinkovitiji proces restrukturisanja. Radne jedinice sektora održavanja Željeznica Republike Srpske su osuđene na propast, jer se ne ulaže u infrastukturu niti u bilo šta drugo. Skoro je bio objavljen tender za opravku vagona od 7,5 miliona, čija sredstva su usmjerena u sumnjive tokove i čeka se epilog ovog razvrata. Željeznicama RS prijeti težak period gašenja radnih mjesta i otpuštanja ranika usljed tehnološkog viška. Nažalost, ovaj slučaj nije izolovan.

 

Anica Jonda, predsjednica Sindikata radnika MUP-a Republike Srpske, postavlila je pitanje kako svaki pojedinac lično djeluje da sprovede ideju socijalne pravde u život. Ona treba da bude temelj svačijeg rada i sama ideja socijalne pravde je bliska čitavoj populaciji na zemaljskoj kugli. Pitanje u vezi najniže plate u RS koje se proteže u posljednje vrijeme treba da se tiče svih nas, jer se od plate od 700 KM ne može živjeti. Godina 2010. je posljednja godina gdje je bila ustanovljena „posljednja najniža plata“ u Republici Srpskoj. Sindikat je ovakvim postupcima

dozvolio poslodavcima da koriste „mehanizam najniže plate“ kojim se nanosi ogromna šteta radnicima na osnovu ovakvih rješenja o najnižim platama. Ovakvi pravni mehanizmi direktno utiču na to da se proširi rad na crno u sivim zonama. Vlada RS nije usvojila niti primjenila Zakon o doprinosima poreza na najniže plate.

 

Todor Špirić, generalni sekretar Samostalnog sindikata radnika zdravstva i socijalne zaštite RS,  je iznio podatak da je prvi put 2009. uveden Zakon o platama da bi se mogao donositi po hitnom postupku. Pravnici su pisali dopis tadašnjem Predsjedniku Republike da ti zakoni ne prođu, ali su dobili negativan odgovor. Godine 2016. su nastupile izmjene i dopune zakona po hitnom postupku, ali na javnoj raspravi nije ništa prošlo niti je usvojeno u razmatranje. Zakon o platama nas ograničava godinama i nije uopšte napravljen u korist radnika.

Zlatko Marin, predsjednik Samostalnog sindikata saobraćajno-transportnih djelatnosti Željeznica, naveo je da tokom svih ovih godina i njihove borbe za opstanak nisu imali podršku od svih sindikata, a ni od građana. Radnici su ostali razjedinjeni i podijeljeni u više sindikata. Jedino sa članskom kartom vladajuće partije se može uspjeti i dobiti posao, dok je ovakva situacija sa partijskim podobnicima socijalna pravda neće postojati. Građani treba da prestanu da glasaju za jedne te iste političare koji samo djeluju u svoju korist i korist svojih porodica. Niko od političara se ne bori za radnička prava, brinu samo o svojim potrebama.

 

Mirko Šerbedžija, predsjednik Strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara RS, naglasio je da posljednjih godina medicinski radnici masovno odlaze u zemlje EU. Trenutno svjedočimo „egzodusu zdravstvenih radnika“ koji godinama ne jenjava. Zbog potkupljivosti jednog člana sindikata nastala su još tri sindikata zdravstva, sada su ih ukupno četiri u RS. Predsjednici sindikata treba da se izbore za sve radnike. Uspjeli su da privuku mlade medicinske radnike u sindikate koji su donijeli novu pokretačku energiju i napravili  ogromne uspjehe, uprkos tome što je ipak ogroman broj zdravstvenih radnika otišao da radi uvan BiH. Kako je naglasio, neophodna je krovna sindikalna koju bi činili dobri temelji. Ogromna je stopa mortaliteta u RS, od 2002. godine RS je izgubila oko 98.000 građana. Ističe da svake godine ove brojke su sve veće i da vlada negativni prirodni priraštaj, što dovodi do opadanja radne snage, koja treba da bude pokretačka u tranzicijskom društvu kao što je bosnansko-hercegovačko. Da se cjelokupna civilizaciona slika mijenja, pokazuje činjenica da je poslodavcima jednostavnije dovoditi radnike sa Bliskog Istoka i uplaćivati osiguranje za one čiji je životni standard niži nego onaj u BiH.

 

Svetlana Cenić, ekonomistica, pojasnila je da čovjek koji je gladan i kome je prazan stomak ne pita ni za vjeru niti naciju. Na našim prostorima je od 1989. godine stupila neoliberalna ekonomija i ona najnegativnija neoliberalna načela su „prepisana“  na najgori i najnestručniji način. Sve firme su privatizovane i radnici su „ostali na čekanju“ (pojam koji je izmišljen kod nas) tj. oni koji su ostali bez posla, plata i radnog staža. Ističe da kod nas ne postoji politička ljevica, stranke uglavnom imaju prefiks „socijalistički“, ali ništa iz njihovog političkog programa nije socijaldemokratsko. Cenić naglašava da ne važe jednaka prava i uslovi života za sve, kao i da su prosječna plata i najniža plata su dva najgora parametra u ekonomiji. Koliko odstupa plata od prosječne plate jednog radnika u fabrici odnosno koliko je manja njegova plata od te „propisane prosječne plate“ ? Socijalna pomoć se skoro i ne daje u BiH i ona je minimalna. Ono što je posebno istakla je da lice koje je u potrebi mora da ispuni abnormalne uslove kako bi dokazao svoju potrebu, da „hoda po šalterima“. BiH je imala milijardu više KM na osnovu indirektnih poreza u odnosu na 2021. Niko se u državi nije zapitao na osnovu ovog podatka od milijardu KM gdje je ovaj novac otišao i kako bi se on mogao rasporediti i na koje kategorije. Vlada se uglavnom hvali postupcima davanja grantova za javne kuhinje umjesto da sprovode politiku na taj način da se nikada više ne otvori nijedna javna kuhinja i da poprave život građanima uvođenjem pozitivnih ekonomsko-socijalnih reformi. Mjere poput ograničavanja marže utiče na manjak robe koji dovodi do ekonomskih poremećaja kao što je bio slučaj sa peletom. Najefikasniji način bi bio da se uvedu subvencije na elementarne stvari poput  subvencija na režije. Poražavajući podatak je da od 2015. godine nije rađena anketa o potrošnji stanovništva. Čak 70 miliona KM je BiH dobila od EU fondova da uloži u ekonomiju. Sa druge strane,  sindikati treba da pitaju gdje je ovaj novac na kraju završio, u kojim budžetima i ko će dobiti te vaučere za potrošnju kako je prvobitno bilo zamišljeno. „Znamo samo da će se nažalost povećati plate parlamentarcima, a obični građani-radnici će ispaštati kao i do sada“, zaključila je Cenić.

Zaključak panel diskusije je uobličen u rečenici Miroslava Subašića Kaspe: „Zajedničkom borbom u svom polju rada, svjedočićemo promjenama.“ Iako je pristojan život postao ekskluzivno pravo elita, zajedničkim radom i građanskom borbom iznjedrićemo socio-ekonomski napredak prislijavanjem nadležnih da rade ono zbog čega postoje!