Pat pozicija
Razmišljam o onih trinaest ministarstava kulture koja smo spominjali sa gorčinom kada je, sada već na sreću, ponovo otvoreni Zemaljski muzej BiH bio pred zatvaranjem. Čudili smo se koliko ministarstava, institucija i organa vlasti imamo i koja postoje da bi se bavila kulturom, a ispostavilo se da se njome najmanje bave. Govorili smo: „Nigdje nema više ministarstava kulture, a manje kulture koja stvarno živi!” Uvijek smo bili društvo apsurda i paradoksa, nikako da se oslobodimo tih epiteta, toliko smo se srodili sa njima da nas je skoro nemoguće zamisliti drugačije. Tog 24. maja sam se ponovo sjetila ove tako često izgovarane rečenice. Za većinu nas je to bio još jedan sunčan majski dan, većina i nije znala da je tada održana 30. sjednica Predstavničkog doma. Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti spolova je na toj sjednici predložila da se izvrše izmjene i dopune Zakona o Vijeću ministara BiH koje su predviđale uvođenje kvote od 40% minimalne zastupljenosti oba pola u Vijeću ministara BiH. Naslućujete, taj prijedlog nije podržan. Bila sam sigurna da će ovaj prijedlog biti usvojen i razočarala sam se. Da li sam bila naivna i lakomislena, ostaje da se pitam.
Nakon toga sam pobrojala sve institucije i organe koji se bave pitanjem ravnopravnosti spolova u našoj državi. Mnogo ih je zaista: Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Gender centar FBIH, Centar za jednakost i ravnopravnost polova Vlade RS, pri kabinetima načelnika općina komisije za ravnopravnost spolova, Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Parlamentarne skupštine BiH, Komisija za ravnopravnost spolova Doma naroda i Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, Odbor jednakih mogućnosti Narodne skupštine RS, Komisije za ravnopravnost spolova pri svakoj kantonalnoj skupštini u FBiH, komisije u okviru općinskih vijeća/skupština opština u skoro svim općinama u BiH. Vjerujem da vam je već odavno ovo nabrajanje postalo dosadno i besmisleno te da ste u svojim glavama isto kao i ja napravili paralelu sa onim spornim ministarstvima kulture i muzejima. Nigdje više organa, tijela i institucija koje se bave pitanjem ravnopravnosti, a manje ravnopravnosti u praksi.
Od 1997. do 2014. bile su samo četiri ministrice u Vijeću ministara BiH; nikada nijedna žena nije bila predsjedavajuća ili zamjenica predsjedavajućeg Vijeća ministara. U zakonodavnoj vlasti BiH žene čine 20%, dok je u izvršnim tijelima njihov broj zanemarljiv. Postoje kantoni koji u izvršnoj vlasti nemaju nijednu ženu ili imaju samo jednu ministricu, od 163 izabranika 24 čine žene, a 139 čine muškarci- evidentna je apsolutna neravnopravnost. Zapitala sam se ko je kriv; društvo, muškarci koji su dominantni na svim nivoima vlasti i koji možda ne žele dijeliti pozicije sa ženama, stranačke strukture, institucije i organi vlasti ili mi žene? Zapitala sam se zašto su nam neophodne kvote, zašto je neizbježna ta pozitivna diskriminacija u zakonima u korist žena, zašto kao društvo nemamo taj stepen političke zrelosti pa da biramo i postavljamo na funkcije najstručnije i najreprezentativnije članove društva bez obzira na spol, nacionalnu ili vjersku pripadnost?
Na sva usta konstantno pričamo o tome, svuda se promoviše, svi se bave ovom problematikom, ali gdje su stvarni rezultati? Gdje je ta podrška o kojoj se priča kada treba usvojiti bitnu zakonsku odredbu ili odluku koja će zaista promijeniti postojeće stanje? Gdje je priznanje za rad svih nevladinih organizacija i institucija, svih tih ljudi koji ulažu svoje znanje i vrijeme sastavljajući prijedloge zakona, analizirajući, lobirajući kako bi došlo do promjene? Gdje je potvrda tog deklarativnog slaganja sa zakonima i međunarodnim standardima, gdje je prihvatanje stučnih i ozbiljnih prijedloga ljudi iza paravana koji se ne slikaju i ne daju izjave novinarima nakon svake sjednice, a koji rade posao parlamentaraca iako to nije njihova obaveza?
Gdje je problem, da li postoji strah od gubitka potencijanih funkcija ili zaista ne postoje dovoljno kvalifikovane žene u stranačkim redovima koje bi mogle biti postavljene kao ministrice u vladama? Zašto naše društvo ne osnažuje mlade obrazovane žene koje imaju potencijal da budu politički aktivne? Zašto same žene ne žele biti konkurentne? Zašto o tome javno ne govore, već se povinuju željama i odlukama svojih stranačkih lidera iako su jednako ili više kompetentne da obavljaju funkcije na koje se postavljaju njihove kolege? Zašto ne pružamo dovoljno podrške jedne drugima bez obzira na porijeklo i političko opredjeljenje, narod kojem pripadamo, entitet iz kojeg dolazimo, već se javno blatimo i podmećemo jedne drugima neukusne priče. Dozvoljavamo da budemo samo pijuni u prepucavanju, nadmudrivanju i postizanju ciljeva naših stranačkih vođa. Dok se oni pošteno ili nepošteno uzdižu, mi sve zajedno tonemo u živi pijesak. Za to moramo preuzeti dio odgovornosti, jer nije tačno da danas samo oni guraju već i mi same vučemo jedna drugu za sobom, a da toga nismo ni svjesne.
Šah-mat moje žene! Negdje su nas pokosili tuđi pijuni, očajno i kukavički, negdje smo dozvolile da budemo pijuni kojima i konji mogu upravljati, bez obzira na naš doprinos ovoj partiji koju igramo. Negdje nismo probile živi zid, ali jedno nam je sigurno- Kraljica još uvijek iz partije u partiju ostaje u pat-poziciji i čeka da se oslobodi okova.
Azra Berbić, rođena je u Zenici, živi u Kaknju. Po zanimanju je pravnica. Učestovala na Mostar International Model United Nations u poziciji delegata Chilea pri Savjetu Sigurnosti Ujedinjenih Nacija i“Liberty English Seminar“ u organizaciji Language of Liberty Institute. Tokom studija volontirala je u Centru za pravnu pomoć GRAM CONCORDIA, Crvenom krstu Kakanj i u Domu za nezbrinutu djecu u Zenici. Danas radi kao dopisnica časopisa za mlade Preventeen i portal lgbt.ba.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.