Posjeta Gacku i Ugljeviku

Gacko samo posjetili 13. aprila, a Ugljevik 14. aprila imajući na umu istu namjeru – da prikažemo film „Struja po cijenu života“ i promovišemo kampanju „Stop prljavoj energiji, jer budućnost je obnovljiva“ zajedno sa Centrom za životnu sredinu Banja Luka (CZZS). Shodno tome, sa nama je u posjete išao i kolega iz CZZS-a, Igor Kalaba. Zašto Gacko i zašto Ugljevik? Zato što nikada prije nismo bili u tim mjestima, a imamo želju da se povežemo sa mladima iz tih sredina  i vidimo šta rade i kako su (i da li su) aktivni u svojoj zajednici. A zašto ova tema (jer nije područje aktivizma kojim se mi bavimo)? Jer i Gacko i Ugljevik imaju termoelektrane, od kojih ljudi u ovim gradovima žive, a ujedno se i razboljevaju, pa i umiru.

Nemanjina ulica u Gacku je glavno središte ovog mjesta – tu se nalazi i Crveni Krst u čijim smo prostorijama prikazali film i razgovarali sa posjetiocima i posjetiteljkama. Skoro da i nema zainteresovanih za ovaj događaj; ili su premladi da bi ih privukla ovako „teška“ tema, ili se drže onog dobro poznatog stava „ništa se ne može promijeniti“. Na spratu ispod, istovremeno se održava sekcija gusala. Šta rade mladi u Gackom, postoje li neka udruženja (osim sekcija za sport i sl.)? Ništa, uglavnom su pasivni i čekaju da završe srednju školu i odu – to je odgovor koji nam daju skoro svi kojima postavimo ovo pitanje. Srećom, Trebinje nije daleko, a česte su i autobusne linije. U međuvremenu, sjede po kafićima i kladionicama. Od jednog posjetitelja, koji je prilično upoznat sa temom i jedan od rijetkih koji prati događaj od početka do kraja, saznajemo da Gacko ima 12 kladionica i 8 apoteka! Nešto kasnije, šetajući kroz tu glavnu Nemanjinu ulicu, zaista vidimo prepune kafiće. Do nas dopire i muzika iz (novootvorene valjda) diskoteke u još uvijek nedovršenoj zgradi, sa skelama na fasadi. Sutradan, nakon cjelonoćnog pljuska, spremajući se za Ugljevik, brišemo sa auta prljavo narandžaste kapi kiše.

Gacko će dobiti još jednu termoelektranu.

Stižemo u Ugljevik u poslijepodnevnim časovima. Centar za kulturu „Filip Višnjić“ nije popunjen (kao što zna biti, kako nam rekoše), ali je prilično dobro posjećen. Ekonomska ekspertkinja Svetlana Cenić je predstavila publikaciju „Ulaganje u prošlost (ili kako nam ugalj sagoreva novac i zdravlje)“, koju je i priredila, u saradnji sa Centrom za životnu sredinu Banja Luka i Centrom za ekologiju i energiju Tuzla.

Bilo je neizostavno spomenuti manipulaciju političkih elita koje se drže stava kako su nam termoelektrane potrebne radi „energetske sigurnosti“, pritom prešućujući ili negirajući direktnu vezu sa poskupljenjem struje, opterećenjem zdravstvenog fonda, gubitke i poreze. Sagorijevanjem uglja dobijamo samo 30% energije (struje) – sve ostalo nije višak, već štetnost (a to udišemo i jedemo). Emisije sumpor dioksida su najveće u Ugljeviku. Posjetitelji (većinom iz novoformiranog Centra za mlade Ugljevik) ističu da imaju dvije opcije – da se zaposle u termoelektrani ili da odu iz Ugljevika. Treće opcije nema.

Tuzlanski profesor Abdel Đozić nam govori o zdravstvenim posljedicama koje prouzrokuju teški metali (u uglju su svi prisutni). O stanovnicima mjesta Bukinje, koje se nalazi nadomak tuzlanske termoelektrane, u čijoj kosi se odražavaju trajne promjene u organizmu, izazvane upravo teškim metalima. O Lukavcu, gdje je zabilježen najveći broj respiratornih oboljenja u Bosni i Hercegovini. Primjera je mnogo. Šta je alternativa, pitamo se svi. Ulaganje u obnovljive izvore energije, vjetroparkove, nova laboratorijska istraživanja? Odgovori su pred nama. Od nas zavisi hoćemo li ih tražiti ili bježati glavom bez obzira.