Biti kvalifikovan i kompetentan za rad u našoj državi postaje apsolutno zanemarivo u usporedbi sa onim najvažnijim i presudnim-biti nečiji sin ili kćerka. To je čini se oduvijek bilo tako, ali sam se lično trudila u posljednjih godinu dana demantovati to zapošljavanjem koje nije „preko štele“. Međutim, ono sa čime sam se susrela jeste realnost življenja u BiH. I onda se pitamo zašto mladi odlaze, napuštaju svoju zemlju i nerijetko trajno ostaju tamo negdje „vani“?
Možda zato što nas svugdje tretiraju bolje nego ovdje? Jer na osnovu svog rada i kvalifikacija postižemo zaslužene beneficije? Činjenica je da su ljudi suočeni sa svakodnevnim otkazima, zatvaranjem firmi, stečajima i platama nižim od minimalca. Čuvena parola „na mladima svijet ostaje“ pada u vodu kada ti isti mladi naiđu na niz prepreka prilikom zapošljavanja.
Moja potraga je počela tačno u ovo vrijeme prošle godine. Smatrala sam da je jednostavno pronaći solidan posao sa srednjom stručnom spremom i fakultetom u toku. Počela sam slati aplikacije u gradove širom BiH. Obzirom da su to bili poslovi administracije, turizma i marketinga znala sam da ispunjavam sve traženo pa čak i više. Uslijedili su pozivi na razgovore za posao. Većina u Sarajevu i Banja Luci. Stoga sam počela putovati na te iste o svom trošku kako bih bila korak bliže budućem poslu. Međutim, čini se da sam konstantno bila barem dva koraka iza onih koji su dolazili sa kovertom prije mene.
Sve je izgledalo identično. Poput jednog scenarija za više filmova. Krenule su projekcije mojih neuspjeha. „Odlično, veoma smo zadovoljni Vašim CV-em. Zaista se ostavili dojam na nas. Javit ćemo Vam se.“ Dan, dva, pet, mjesec…ništa. Potom poneki e mail koji obaviještava kako trenutno nažalost nisam uspjela, ali arhivirat će moju aplikaciju. Pa se onda počastimo klišeom“više sreće drugi put“. Konačno jedan od nazovimo uspješnih razgovora dovodi me do pozicije koja nije ni slična onome što se u oglasu predstavlja. Stoga odustajem i nastavljam potragu koja se čini kao Sizifov posao. Uzaludan trud jer sve je već unaprijed rezervisano.
Čak i u ovom našem malom gradu šansi gotovo da nema. Poneki konkurs se pojavi, ali je glavni od kriterijuma pitanje „Čija si ti?“ Ako već tata nije neki pozicioniran čovjek u ovom kvazi elitnom društvu onda koverta treba biti veoma debela. A i kada se dobije ta svijećom tražena pozicija shvatimo kako su nam nadležni osobe sa manje škole nego mi kvalifikovani. Pa stoga ostaje vječito pitanje „Kuda ide ovaj svijet u kojem su vrijednosti obrnute i u kojima biti sposoban znači samo jedno – znati nekoga i dobiti posao na sve moguće načine osim legalno?“ Na kraju entuzijazam o izgradnji bolje BiH pada u vodu jer je nemoguće graditi nešto dobro na lošim temeljima.
Sara Velaga, rođena 28.4.1994. u Banjoj Luci. Završila srednju katoličku gimnaziju „Bl.Ivan Merz“. Studentica treće godine komunikologije i odnosa s javnošu na Komunikološkom koledžu „Kapa Fi“ u Banjoj Luci. Novinarka informativnog časopisa Senzor u Jajcu, dopisnica „Balkan Diskurs“ online platforme u Sarajevu. Aktivistica YiHRa, bavi se pisanjem proze već 10 godina. Bavi se diskriminatornim grupama u društvu, problemima današnjice, korupcijom i društvenim uređenjem te sistemom.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.