Ove godine u Banjaluci održan je sedmi Osmomartovski marš, pod sloganom „Jesmo li radnopravne?“. Marš je krenuo ispred Narodnog pozorišta Republike Srpske u 12 sati i završio se na Trgu Krajine gdje je aktivistkinja Jovana Boljanić čitala poemu „Bez neposrednog uzorka“ Ntzoke Shange.
Parolom „Jesmo li radnopravne?“ poručile smo da želimo jednake plate sa muškarcima, jednake mogućnosti za napredovanje u karijeri i mogućnost da ostvarimo svoja reproduktivna prava i ne budemo diskriminisane zbog toga – kakva je inače praksa.
Poruka koju šaljemo mogla bi, doslovice, biti identična prošlogodišnjoj, jer se skoro ništa nije promijenilo u položaju i pravima žena u BiH.
• Žene i dalje čine najveći broj ekonomski neaktivnih osoba u BiH, dok istvoremeno nose najveći teret brige o porodici i najranjivijim kategorijama stanovništva.
• I dalje su manje plaćene od muškaraca u BIH, sa limitiranim mogućnostima za profesionalno usavršavanje i građenje karijere
• I dalje simbolično participiraju u izvršnoj vlasti i upravnim odborima javnih preduzeća.
• Nijedna žena s invaliditetom nije zastupnica u entitetskim parlamentima i Parlamentarnoj skupštini BiH, niti se nalaze na čelu neke javne institucije.
• Žene žrtve ratnog zločina silovanja i torture ni 23 godine poslije rata ne mogu, u većini slučajeva, da ostvare pravo na odštetu i nisu oslobođene plaćanja troškova sudskih parničnih postupaka.
• I dalje su izložene svim oblicima rodno zasnovanog nasilja koje se kontinuirano posmatra kao djelo manje društvene opasnosti, za koje sudovi po pravilu izriču uslovne osude i novčane kazne.
• Nisu prepoznate u strategijama i politikama razvoja.
Ako ovome dodamo da u Federaciji još nije ujednačeno pravo žena na pordiljske naknade, da u Republici Srpskoj nije uspostavljen Alimentacioni fond, te činjenicu da raste broj uvredljivih, seksitičkih poruka na račun žena u javnoj sferi, razloga za marširanje 8. marta bilo je i previše!
Marširali smo, jer nijedan od problema na koji ukazujemo nije riješen.
Treba da budemo svjesne da nam se i danas na različite načine narušavaju prava za koja su se naše pretkinje izborile – pravo na obrazovanje, posao, političku participaciju, zdravstvenu zaštitu i druga prava. Zato treba da se za suprotstavljamo svakom ugnjetavanju i kršenju tih prava, jer borba se nastavlja i zato je solidarnost naše oružje!
Sedmi Osmomartovski marš su podržali Helsinški parlament građana Banja Luka, UG Oštra Nula, Centar za mlade Kvart (Prijedor), Banjalučki socijalni centar (BASOC), Fondacija Udružene žene, Banjalučki centar za ljudska prava, Inicijativa Građanke za ustavne promjene, Udruženje žena sa invaliditetom „NIKA“ i Centar za životnu sredinu.
Ženska borba, zajednička borba!