Sonja Lokar: “Mi smo zapravo zatočenici kapitalizma koji se oženio sa patrijarhatom”

Na feminističkoj kafi „Žene i rad“, koja je održana krajem aprila u Banjalučkom socijalnom centru (BASOC), razgovarali smo sa Sonjom Lokar, profesoricom i političarkom iz Slovenije. Pričale smo o promjenama koje je donio izlazak žena na tržište rada, zašto se rad u privatnoj sferi smatra “prirodnim” za ženu, zašto je “prirodno” da bude neplaćen i zašto su se žene i za rad, kao osnovno ljudsko pravo, trebale i trebaju boriti.

Razgovarala: Milica Pralica

Kakve je promjene donio izlazak žena na tržište rada?

Sonja Lokar: Ogromne promjene u smislu da su žene po prvi puta dobile barem privid da mogu biti ekonomski nezavisne i da mogu same graditi svoj život. Ali, nažalost u kapitalizmu to još uvijek ostaje samo privid, jer kapitalizam funkcionira na način da ženama određuje da budu samo rezervna armada rada koju kapitalist uposli kad ju treba i otpusti kada mu ne treba. A ustvari, glavna uloga žene u kapitalizmu još uvijek jeste da besplatno omogući kapitalu da se reproducira radna snaga. Znači, da se rađaju ljudi, da se zbrine muškarac koji je glavni hranitelj porodice, a ženi se dodjeljuje mjesto da brine, prije svega, za sve što je povezano sa brigom za djecu, za starije, za bolesne, za invalide itd. Da to sve snosi kao rad iz ljubavi besplatno. A onda ako joj preostane još malo vremena da i zaradi, ali da to ne bude stvarno jednako plaćen rad i da to ne bude rad pod jednakim uslovima i mogućnostima u kojima pretežno rade muškarci.

U Jugoslaviji smo imali socijalizam. Danas, raspadom sistema, dobili smo kapitalističko uređenje. Koja je razlika između socijalizma i kapitalizma u pogledu žene i rada?

Sonja Lokar: Ogromna je razlika zato što je u socijalizmu po prvi put u istoriji čovječanstva politika počela svesno da premešta taj rad iz ljubavi u sferu plaćenog rada stvarajući dječije vrtiće, stvarajući razne institucije za zbrinjavanje bolesnih i starih, stvarajući školske kuhinje, stvarajući kuhinje koje su radile, zbrinule se za prehranu zaposlenih itd. I pošto je priznala da je nužno da se ženama odobri plaćeno, i to sto posto plaćeni porodiljski dopust, i da se i za vreme brige za vrlo malu djecu omogući da je to plaćeno odsustvo, da se može platiti i odsustvo brigu za dijete kada se razboli ili za partner kada se razboli. Sve je to zapravo tek u socijalizmu omogućeno. Nije, nažalost, sprovedeno do kraja. Previše se, još uvijek, oslanjamo da je to dužnost, više-manje, žene. Znači, podjela između muškaraca i žena nije izvršena do kraja, ali je započet jedan jako značajan proces koji je sada, vraćanje u kapitalizam prekinulo – taj proces je prekinut i zapravo se kotrljamo unatrag.

Zašto se smatra da je ženama samo mjesto u kući uz porodicu da rade taj  „nevidljivi“ rad?

Sonja Lokar: Pa zato što je to jako jeftino za kapitalizam. Jer, ako kapital ne mora da plaća troškove reprodukcije ljudi – ako to može da svali na ramena žene, zašto bi to plaćao? Znači, to je zapravo jedan dio borbe za pravednu podjelu profita između rada i kapitala. U socijalizmu je to ipak došlo do točke da su žene stvarno postale toliko oslobođene od tog kućnog posla da su mogle sto posto da se posvete i da budu puno zaposlene i da stvarno, rame uz rame sa muškarcima, grade karijere. Danas to više nije moguće u većini slučajeva. Osim tamo gdje se radi o posebnim profesijama, koje su za kapitalizam jako profitabilne. Ako su žene u tim profesijama uspešne onda se tim ženama ponudi da one mogu da razvijaju svoj porodični život i da mogu da budu vrhunsko prisutne u svojoj profesiji. Ali, to im se omogući, prije svega, time što im se da dovoljno velika plata da zapravo one svojim privatnim sredstvima mogu da pokriju troškove skrbi za svoje porodice. Velika većina ostalih žena nema ništa. Vrtići su na četiri – pet sati i nisu usklađeni sa radnim vremenom koje je na puno radno vrijeme. Cene vrtića su izuzetno visoke u većini zapadnih zemalja. I žene su prisiljene da rade polovično radno vreme, a to sve na kraju završi tako da ostanu zavisne od plate svog partnera. Ako postanu samohrane majke počnu da žive u velikom siromaštvu. A u starost ako ostanu same, isto tako, imaju velike probleme jer zapravo njihove penzije su rezultati njihovog načina rada za vreme aktivnog života.

Da li je rodna podjela rada jedan od glavnih mehanizama održavanja patrijarhalnog kapitalizma?

Sonja Lokar: Apsoulutno. To je nepresušan izvor profita za kapital. Jer, zapravo, troškove svaljuje na ramena žena i može, umesto da taj dio profita koje bi moralo da uloži u dječije vrtiće, u cjelodnevnu školu u kojoj bi djeca mogla da ostanu za vrijeme dok je majka na poslu. To sve košta i to nisu mali troškovi, ako je to kvalitetno. Znači, ako se tome može, nekako, izmigoljiti – super za kapital, ali loše za nas.

Kakva je pozicija radnih politika u strukturama ljevice u odnosu na liberalne i konzervativne?

Sonja Lokar: Velika je razlika. I mislim da su te razlike nekako na tri nivoa. Jedna od najvećih razlika je, naročito, između konzervativnih žena i žena na lijevici po pitanju reproduktivnih prava. Konzervativne žene su tu vrlo suzdržane i zapravo su bliže pro-life: zabrani abortusa, ne previše otvorenom pristupu države da pomogne ženama oko reproduktivnog zdravlja, o kontracepciji, oko svega što je vezano na taj dio. Tu je lijevica mnogo decidarnija i mnogo progresivnija. Liberalke su tu na istoj liniji kao i lijevica. Ali, recimo po pitanju rada liberali i konzervativci su zajedno, a lijevica je na drugoj strani. I razlika je, naravno, oko pitanja dječijih vrtića, oko pitanja istog plaćanja za isti rad – ne da bi žene na desnici ili u liberalnim strankama reklama da to nije važno pitanje, ali ne ulažu nikakvu energiju da se to menja, a na ljevici se to radi.

Zašto se žene trebaju boriti i dalje za svoje pravo na rad? Zašto je bitno da se suprostavimo sistemu?

Sonja Lokar: Ne samo da trebaju da se izbore za svoje pravo na rad nego trebaju da se bore i za to da se razumevanje šta je to rad, i koliko treba da traje rad i pod kakvim uslovima trebada bude organiziran rad. To je za žene apsolutno jednako značajno kao i za muškarce, jer žene ako se ne izbore za svoju ekonomsku samostalnost one su se zapravo osudile na to da ne mogu ni da rađaju ni da imaju porodicu jer nemaju dovoljno sredstava da bi mogle sigurno da se upuste u taj poduhvat – imati porodicu. Isto vrijedi i za muškarce. I muškarci, zapravo, trebaju drugačije radne uslove i imaju pravo na to da budu očevi. Oni danas to pravno nemaju. Jer kada bi hteli da ostanu kod kuće i da se brinu za djecu jednako kao žene oni to ne mogu iz materijalnih razloga. Njima je dodeljena uloga da budu glavni hranitelji porodice.

Kako da se borimo protiv hetero-normativnih uloga koje nam nameće patrijarhat?

Sonja Lokar: Pa pre svega treba osvestiti samog sebe o čemu se tu zapravo radi, jer velika većina ljudi ni ne razumije da smo zapravo zatočenici kapitalizma koji se oženio sa patrijarhatom. Znači, moramo, zapravo, da se izvučemo iz te situacije. Najprije moramo razumeti u čemu je problem, a onda, naravno, treba se boriti za sva nedeljiva ljudska prava. Nisu to samo pravo na slobodu govora, političko udruživanje i na slobodu veroispovesti. To su važne stvari, ali isto su tako važni socijalno pravo – pravo na stan, pravo na rad, pravo da ti se pomogne ako ostaneš bez posla, pravo da niko ne ostane go i bos na ulici i umre od gladi. Pa to su osnovna ljudska prava. Ali, mi smo spremni da tzv. mekana prava ili tzv. politička prava uzimamo kao ona najvažnija, a ova ako bude-bude ako ne bude-ne bude – prežiivjet ćemo. Ne smijemo više tako. I treba se mnogo šire povezivati, jer jedna država sama čak i sa najboljim namerama svojih najpoštenijih političara u ovakvom kapitalističkom okruženju u kakvom sada živimo ne može da se izbori. Znači, moramo praviti široke saveze. I naše prvo mesto za borbu je, zapravo, Europska Unija. Tu smo povezani i tu moramo postaviti standarde zajedničke za sve. Da nas ne može kapital razbiti kako mu padne na pamet – jer sad se to dešava.

Bili ste poznata političarka, jako uticajna u Jugoslaviji. Koja je razlika između žena u politici u Jugoslaviji i žena koje su na današnjoj političkoj sceni?

Sonja Lokar: Ja mislim da je najvažnija razlika u tome da je u vrijeme socijalizma ravnopravnost među polovima bila stvarno ideološka vrednost tog sistema – jer je jednakost bila. I čim ti kažeš da je jednakost potka – osnovna baza sistema: jednakost svih ljudi. Tu onda odmah ulazi jednakost među spolovima. To je bilo ozbiljno sprovedeno kroz sav sistem. Naravno, nije svuda bila dostupno – nije svuda bilo sto posto, ali je to bila osnova sistema. Kad smo promenili politički sistem prva stvar koju smo žrtvovali je da je osnova našeg sistema jednakost. Osnova kapitalističkog sistema nije jednakost, nego je sloboda i kad se kaže sloboda to je sloboda kapitala da pravi profit, a sve ostalo je podređeno toj slobodi. To je ogromna razlika.

Kakav danas žene mogu da imaju uticaj u politici?

Sonja Lokar: Jako veliki ako se dobro organiziraju i nikakav ako nisu dobro organizirane. Brojevi žena koje ulaze u politiku sve su veći, jer sposobnost žena da razumiju kako politika funkcionira isto se tako povećala. Ali ne radi se o tome da se uđe u politiku kakva je danas. Žene, kad ulazimo u politiku moramo da je menjamo, a to je najteže. Em smo u manjini, em moramo da menjamo ono što su muškarci stvarali stotinama godina kao sistem gdje jači tlači. A mi želimo da politika bude, zapravo, rad za javno dobro svih i da bude politika usmerena u to da, zapravo, širi prostore slobode, kreativnosti, dobrog života za sve i to bi žene trebale donesti u politiku. I pošto smo podređena grupa naš je interes da se to stvarno desi.

Meni se nekako danas čini, možda ja griješim, gledajući političko stanje u Bosni i Hercegovini, da žene koje uđu u politiku ne vode žensku politiku. Počnu da vode mušku politiku. Kako da žene u politici danas počnu da se bore jedne za drugu?

Sonja Lokar: Ja mislim da imamo i jedne i druge primjere već danas u politici. Da ima žena koje se stvarno iz srca bore za ženska i ljudska prava. Da imamo puno primera gde su se žene uspele uvezati preko partijskih granica i napraviti društvene konsenzuse tamo gde ih muškarci nisu mogli napraviti. Recimo, čak i kod vas u Bosni i Hercegovini, imate nekoliko primera gdje su se žene stvarno povezale i borile za ženska prava. Npr. da se porodiljski sredi za celu zemlju, da sve žene u zemlji imaju ravnopravan pristup porodiljskom. Ili recimo, sjećam se vašeg primera, kako su se žene u Parlamentu vrlo rano nakon rata povezale i izborile za to da su udovice dobile jednako pravo na kupnju stana kao i žene koje su imale partnere. Znači, to su bili iskoraci gde je ženska politika pokazala sposobnost povezivanja i solidarnosti. Ali, nažalost, dok je broj žena u politici tako mali i njihova snaga unutar partije još uvijek tako minimalna to će biti jako teško i zato ja mislim da moramo sve uraditi da kvote zadržimo, da ih podignemo i da kroz kvantitet polako stvaramo i kvalitet. Jedna stara feministička izreka kaže: Ako malo žena uđe u politiku – politika menja žene, ako puno žena uđe u politiku – žene menjaju politiku. Znači, važno je podizati broj i učiniti sve da žene kao biračko telo imaju mogućnost da izaberu one žene na listama koje su pokazale da se bore za ženska i ljudska prava. Sada nemamo tu situaciju. Zapravo, žene imaju vrlo malo, mislim biračice, jako teško mogu da utječu na to da li će žene biti izabrane ili ne. I unutar partija žene imaju jako malo snage da mogu da odluče koje će njih žene predstavljati čak i u njihovoj vlastitoj partiji na pozicijama moći. Kvote su tu, ali ko će stvarno dobiti mogućnost da bude izabran je još uvijek u rukama muške većine. To treba preokrenuti.

Kako da motivišemo žene da što više budu na izbornim listama, da uđu u politiku u većem broju?

Sonja Lokar: Ja neman osjećaj da je tu manjak žena koje bi htele, nego kako promeniti partije da naprave za njih mesta. To je pravo pitanje. Partije ništa se baš ne trude. One prihvataju žene – jer ne mogu drugčije, jer moraju, jer ih zakon na to tjera. Ali, kada bi mogle one bi ih obišle u velikom luku. Znači, iznutra trebamo menjati partije, ali to se ne može uraditi partija po partija nego moraju sve žene da se udruže i da guraju da partije prisile. Recimo, sve partije dobijaju novac iz državnog budžeta. Zašto se jedan dio tog novca ne troši na rad ženskih organizacija? Zašto te ženske organizacije nemaju nikakve osnove da mogu da grade strategije, da rade uključivanje ženskih interesa u sve politike… Zašto se to ne radi? To se može zakonom rešiti. Znači, žene svih partija morale bi se udružiti i reći „E, ovako!“.

Možemo li da lobiramo za zakone vezane za ženska prava?

Sonja Lokar: Kako da ne! To ne mogu same žene u politici. Trebaju žene iz civilnog društva da se pridruže. Ja ne mislim da one trebaju da služe ženama u politici. Nego, da zajednički radimo kako bi menjali stvari. I treba razumeti da žene koje rade u civilnom društvu imaju drugačiju situaciju od žena koje rade u partijama. Ti recimo ako radiš na pitanju nasilja to jedno pitanje na kojem ti radiš u civilnom društvu. Nijedna partija nije fokusirana na samo jedno pitanje. Znači, treba pritiskom iz civilnog društva u savezništvu sa ženama u politici, pitanja koja su nama prioritet, izgurati da budu partijski prioritet. I za to treba puno strpljenja, puno međusobnog povjerenja, puno rada. Nije jednostavno, ali nije ni nemoguće.

Na koji način funkcioniše EU ženski lobi i zašto je on važan?

Sonja Lokar: Ženski lobi je izuzetno važan zato što on udružuje sve civilno-društvene ženske progresivne organizacije. Nema tu neke velike desnice jer osnova tog udruženja je Pekinška platforma za akciju – što je najširi svetski ženski konsenzus o ženskim ljudskim pravima, to je ideološka baza Evropskog ženskog lobija. U tom lobiju  je preko 2000 NVO iz cele Evrope, one imaju zbog te svoje veličine jake snage, direktan pristup da mogu lobirati Evropsku Komisiju, da mogu razgovarati sa Savetima ministara, da mogu razgovarati sa ženama u Evropskom Parlamentu i da njih nije bilo ne bi bilo strategije koje je EU prihvatila za razvoj ravnopravnosti. Ne bi bilo kampanja koje bi vodile svojim pritiskom, zapravo, kvote za Evropske izbore. Ja vam stvarno savjetujem da se ovdje u Bosni i Hercegovini organizuje vaš ženski lobi i da se uključite u organizaciju jer imaju sve informacije, imaju ogromno iskustvo, imaju izuzetno dobra istraživanja o pojedinim pitanjima i pregled na dobrim praksama u cijeloj Evropskoj Uniji. Vrlo su korisne.

Kako vidite budućnost po pitanju rodne ravnopravnosti na našim prostorima?

Sonja Lokar: Naprije će biti gore da bi bilo bolje – nažalost. Jer, još uvijek imamo procese u kojima se urušavaju te kovelje socijalizma. Nismo zaustavili to urušavanje. Šta god je još preostalo još je uvijek pod neprestanim napadima konzervativnih snaga koje to ne rade zbog toga što su konzervativne nego što je to profitabilno. Jer kad ti sniziš ekonomska i socijalna prava žena napravio su uslugu kapitalu. I to se zapravo dešava. I ulaskom u Evropu vi morate preuzeti kriterije koje Evropa nameće i ti kriteriji, zapravo, vama znače pritisak na socijalna prava. I tu će biti – recimo penzije, prava iz radnih odnosa, socijalna davanja – sve je to pod pritiskom jer morate napraviti ekonomiju u kojoj je izbalansiran budžet, a ako napravite izbalansiran budžet onda morate mnoge stvari, koje se danas plaćaju iz budžeta, izbaciti. Tu će prvo da nastradaju žene. Znači, biće jako teško, ali vi možete u tom procesu da se borite za to, da se to ne desi. I nemojte sve kupiti što vam Evropska Unija pokušava uturiti nego se uvijek borite za najviši standard Evropske Unije, a ne za minimum.

Sonja Lokar je diplomirala francuski jezik i sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Kao sociološkinja specijalizovala se za razvoj političkih partija, državnih pitanja socijalne zaštite i rodna pitanja. Radila je kao mlada naučnica od 1971. do 1972. godine na Institutu za etničke studije. Postala je članica Saveza komunista Slovenije 1966. godine. Između 1972. i 1974. godine bila je omladinska aktivistkinja socijalističke omladine, a od 1974. do 1986. godine radila je kao analitičarka u marksističkom centru ZKS. Bila je članica parlamenta Socijalističke republike Slovenije od 1986. do 1990. godine. Za generalnu sekretarku Predsjedništva ZKS-SDP izabrana je 1990. godine. U svom prvom mandatu od 1990. do 1992. godine bila je predsjednica Odbora za rad, porodicu i socijalna pitanja. Jedna je od organizatorki novog nezavisnog ženskog mirovnog pokreta, koji je pokušao da spriječi izbijanje rata u Jugoslaviji. Ovaj pokret je kasnije prerastao u mrežu ženskih organizacija koje pomažu žrtvama rata. Na njenu inicijativu 2007. godine u Sloveniji je osnovan ženski lobi Slovenija (ŽLS), a u maju 2012. godine Sonja Lokar je postala predsjednica Evropskog ženskog lobija (EVL). Objavila je više od 300 članaka na slovenačkom, hrvatskom, engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. Koautorica je priručnika ”Žene to mogu” I, II i III i autorica je brošure ”Omladina to može”.