Šta nisu donijeli prethodni izbori u Srbiji?
Da li se volja birača efikasno može transformisati u javne politike? U Srbiji je to pitanje vrijedno najmanje 62. 807. 143 evra. U naredne četiri godine taj novac biće podijeljen političkim strankama koje su prešle cenzus na proteklim izborima, računala je organizacija Transparentnost Srbija.
Piše: Ljupko Mišeljić
Političke stranke dobiće pomenuti iznos za finansiranje redovnog rada koji ne uključuje izbornu kampanju.
„Podsećamo da je 2014. godine svrha „finansiranja redovnog rada“ parlamentarnih stranaka (to jest, svega onoga što nije izborna kampanja) obesmišljena, unošenjem pravila prema kojem se taj novac može koristiti i za izbornu kampanju. Tako se može očekivati da će značajan deo ovog novca biti investiran u lokalne izbore koji se očekuju na proleće u oko 100 gradova i opština, ili u slučaju ponavljanja beogradskih i drugih izbora iz decembra 2023. godine“ – upozorava Transparentnost Srbija.
Zakonska mogućnost da se novac namijenjen za redovni rad parlamentarnih političkih stranaka koristi i za finansiranje izborne kampanje osnovni je problem demokratskog stranačkog organizovanja. Izuzetan problem u protekloj kampanji bio je, kao i u prethodnim izbornim kampanjama, uvriježeno dokidanje mogućnosti javnosti i javnog mnjenja da bude pitano, saslušano, uvaženo. Izostanak dvosmjernog i simetričnog komuniciranja sa javnošću i društvom, koje želi da ostvari znatno učešće u sferi donošenja političkih odluka, doveo je do izostanka konkretnih definicija mogućnosti i opcija za razrješenje političkih, društvenih, ekonomskih problema.
Aktuelno pitanje definicija problema i definicija rješenja pod plaštom je još jedne nepoznanice: Da li političke stranke koje su prešle cenzus imaju volju da mapiraju i razjasne društvene, političke i ekonomske probleme, da definišu opcije razrješenja tih problema i da u skladu s tim formulišu konkretne javne politike? Upitno je hoće li efikasna transformacija volje birača u politički program i koncept upravljanja javnim politikama biti opcija u narednom periodu, s obzirom na to da će se lokalni izbori u neregularnim uslovima desiti ubrzo.
Fantomski birači na adresama, migracija birača, krađa glasova, opstruisanje slobodnih izbora, problemi su na koje su upozoravali posmatrači civilnog društva i posmatrači međunarodne zajednice. Na to je civilno društvo upozoravalo, donoseći konkretne preporuke za unapređenje mehanizma. Problemi legitimiteta autokratskog izbornog režima kojima mora i treba da se bavi pravosudni sistem, izazivaju permamentnu regresiju demokratskog režima i zastoj u tranziciji, što pokazuju i hapšenja studenata i zadržavanja u kućnom pritvoru.
No, to ne znači da se na periferiji geopolitičkih afirmacija ne može izgraditi demokratski mehanizam formulacije preferencija demokratskog društva. U tom smislu, osnovno pitanje je kada će politički programi parlamentarnih stranaka biti konkretizovani i da li će programi prispjeti u javnost kao završeni, gotovi, nepromjenjivi? S obzirom na to da je volja političkih stranaka da umjesto šire društvene zajednice konsultuju ciljane interesne grupe, uvriježena praksa organizovanja javnih skupova na kojim se pomenuti programi navodno promovišu dovode do formiranja javnog mnjenja u skladu s formulacijama preferencija političkih lidera. U toj medijskoj slici dominiraju peripatetične simulacije javnih razgovora, a izostaje konsultovanje javnosti, razgovor sa javnim mnjenjima, participacija građanstva u kreiranju programa i politika, što su uslovi demokratizacije izbornog mehanizma.
Istina, dio udružene opozicije ovog puta imao je jasne zahtjeve, jasne koalicione dogovore, ali ne i konkretne javne politike bezbjednosti. S obzirom na to da je od konkretnih povoda do izbora proteklo sedam i po mjeseci, napretka u formulaciji rješenja problema u konkretnim političkim programima nije bilo. Iako je opozicija upravljala reputacijom višemjesečnog protesta, političko nezadovoljstvo nije monetizovano na ispravan način. Umjesto konkretnog političkog programa, koji bi komunicirao i sa drugim ciljnim skupinama nezadovoljnih i obespravljenih, strategija udružene opozicije bila je pseudopolitičko umirivanje nespokojstva okupljenih na protestima obećanjima da će osvojiti vlast i da će sve biti drugačije…
Pred dijelom ujedinjene opozcije je sada vrlo jasan zadatak – redovan politički rad. Redovnim radom mogla bi se smatrati uspostava horizontalne hijerahije odlučivanja o javnim politikama koje planiraju da realizuju, uz otvorena vrata čak i onima koji nisu birači proevropske opozicije. Ključan je susret sa zajednicom, koju okuplja pomenuti izborni program (ako izbornog programa ima), ali i susret sa stanovništvom kojeg se pomenuti izborni program tiče. Uslovi intervencije političkih stranaka u otporu regresiji demokratskog režima i zastoju u tranziciji su jedini uslovi u kojima antirežimske snage imaju perspektivu na izborima.
Koliko će to trajati i koliko to može da traje? Na sreću, to nije ključno pitanje mjerljivosti rezultata rada. Problem prethodnih izbora je nedovoljan rad političkih stranka koje nisu uspjele da obezbijede uključenost velikog broja biračkog tijela u sam izborni mehanizam. Dominirao je mehanizam pretvaranja „prava glasa“ tek u „pravo na izbor“, svođenja stanovništva tek na biračko tijelo, a to je prvi uslov podilaženja autokratskom izbornom mehanizmu. Sada rad političkih stranaka i pokreta mora biti preispitan i jasno osmišljen, i to na način da uključi najširu javnost u kreiranje sadržaja političkog komuniciranja.
Ljupko Mišeljić je novinar. Istražuje i prezentuje teme politike, ekonomije, društva i mass medija.
_____________________________________________________________________________________________________________________________
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana “Oštra Nula”, i za iste Udruženje građana “Oštra Nula” ne snosi nikakvu odgovornost.