Debata: “Šta su prava bez pravne države?”

Javna diskusija na temu „Šta su prava bez pravne države?“ , koju je organizovalo Udruženje građana „Oštra Nula“ održana je u srijedu u Muzičkom paviljnonu Staklenac.

Cilj javne diskusije „Šta su prava bez pravne države?“  je bio da se skrene pažnja na neophodnu borbu za ostvarivanja naših prava, koja su nam garantovana Deklaracijom o ljudskim pravima, Ustavom Republike Srpske, Ustavom BiH i zakonima. O tome kako je živjeti u državi koja ne poštuje prava na koja se sama obavezala razgvarali smo sa gostima debate pravnicom Anom Kotur, potpredsjednicom udruženja samohranih roditelja „Ponos“ Majom Ulićević i profesorom Miodragom Živanovićem.

 „Prava bez pravne države su puko slovo na papiru najjednostavnije rečeno. Mi zapravo imamo veliki problem upravo u tom dijelu gdje pravo i pravda nisu isto, a niko vas ne uči dovoljno da morate kao pravnik da odgovarate da pravda bude što dostižniji ideal prava“, rekla je Koturova.

Nemoguće je govoriti o ostvarivanju ljudskih prava bilo kolektivnih, bilo pojedinačnih bez odlučujuće uloge države, prije svega pravosudnih institucija. U BiH njeno državno uređenje samo po sebi predstavlja problem za ostvarivanje ljudskih prava.

„Pravi problem je zapravo u tome što BiH nije država. Ona je sastavljena od različitih dijelova svoje tritorije koji mogu da funkcionišu zasebno svaki za sebe, ali je teško uspostaviti cijeli ustavno pravni poredak koji bi mogao garantovati u manjoj ili većoj mjeri ostvarivanje ljudskih prava. To se posebno odnosi na socijalno ugrožene populacije ili populacije sa invaliditetom, dakle na marginalizovane grupe u cijelini, a odnosi se naravno i na sve građane. Mi smo zapravo poniženi kao ljudi bez obzira šta piše u našim zakonima i Ustavima itd.“, kazao je profesor Živanović.

Ako želimo promjene u društvu moramo se i sami mijenjati. Da bi uticali na izmjenu svijesti nije potrebno samo da se za prava socijalno ugroženih kategorija, osoba sa invaliditetom, samohranih roditelja i slično bore samo pripadnici te kategorije. Potrebno je i da se mi kao pojedninci uključimo u taj proces, jer možda i mi sutra postanemo dio ovakve kategorije.

„Pojedinac uvijek mora da istupi, ali ono što zapravo treba da slijedi je zapravo reakcija pojedinaca koji su imali sličan problem i koji nisu odreagovali na određen način. Mora se oformiti određena kritična masa ljudi sa istim problemima, a sa druge strane pojedinac uvijek mora početi od lične odgovornosti prema pripadnicima iste grupe“, rekla je Ana Kotur.

Pored infrastrukturalnih problema osobe sa invaliditetom se najčešće susreću i sa problemom pravne pomoći, jer ne postoje usko specijalizovane pravne norme vezane za osobe sa različitim oblicima i stepenom invaliditeta.

„Ključna stvar bi bila kada bi same osobe sa invaliditetom imale u svojim krugovima dovoljno specijalizovane ljude u tom smislu da pruže pravnu pomoć ljudima čiji problemi mogu suštinski da razumiju. Kod nas mislim da nije dovoljno ni eksploatisana Institucija ombudsmana za ljudska prava iz prostog razloga što fokus prava osoba sa invaliditetom treba prebaciti na ljudska prava, a ne na socijalna davanja i ne na opšte prihvaćen model koji imamo u društvu“, Kazala je Ana Kotur.

U BiH institucije kojima samohrani roditelji mogu da se obrate je Centar za socijalni rad, pogotovo ako su u pitanju maloljetna djeca. Druga stepenica je sud i tužiteljstvo i naravno Ombudsman za dječija i ljudska prava. Pored ovih institucija roditelji mogu da se obrate i organizacijama koje nude besplatnu pravnu pomioć. Samohrani roditelji najčešće se susreću sa problemom naplate alimentacije od partnera u toku i nakon brakorazvodne parnice.

„U BiH su moguće razne malverzacije, mi generalno iz našeg iskustva imamo slučajeva da kada roditelj krene u postupak naplate alimentacije, obično supružnik tj. Drugi roditrlj prepiše svu imovinu na svoga oca, majku, braću ili sestre. Na sve načine izbjegavaju plaćanje alimentacije. U biti nisu osvješteni da je to dječije pravo, a ne pravo roditelja“, rekla je Maja Ulićević, potpredsjednica udružeja samohranih roditelja „Ponos“.

Letargija u koju smo upali kao društvo nije moguće promijeniti na legalan način rekao je profesor Živanović.

„To se mora promjeniti na ulici, jednim buntom, jednim protestom, ali da tu doista učestvuje većina ljudi. Ja to vidim, možda je gruba, preteška riječ revolucija meni nije, ali mnogi kažu da je preteška riječ. Mislim da je jedino tako moguće napraviti veliku promjenu inače ćemo vječito ili gotovo beskonačno biti taoci ovakvog stanja stvari“, kaže Živanović.

Da li ćemo se revolucijom ili nekim drugim mehanizmom izboriti da isntitucije poštuju prava na koja su se sama obavezala ostaje nam da vidimo.

Autorica: M.P.