Stef Jansen: “Da imam recept za napredak, bio bih srećan čovjek.”

U sklopu ciklusa „Modernizacija i tradicija: zašto jedno isključuje drugo?“  koje je održano u Muzičkom paviljonu Staklenac, razgovarali smo sa Stef Jansenom, društvenim antropologom koji predaje na Univerzitetu u Mančesteru u Velikoj Britaniji, na temu „Dejtonsko međuvrijeme“.

Stef Jansen, već se dvadeset godina bavi istraživanjima transformacija doma, države i nade u postjugoslovenskim zemljama. Najnovija knjiga mu je upravo izašla pod naslovom Yearnings in the Meantime: ‘Normal Lives’ and the State in a Sarajevo Apartment Complex (Čeznja u Medjuvremenu: ‘Normalni životi’ i država u jednom Sararajevskom naselju). Izdavač je Berghahn Books.

ON: Od potpisivanja Dejtona u BiH prošlo je dvadeset godina, na planu razvitka nije se puno toga promjenilo. Šta moramo učiniti da bi krenuli napred?

Stef Jansen: Da imam recept za napredak, bio bih srećan čovjek. Ali da, taj osjećaj da se stvari ne mijenjaju ili barem ne dovoljno, taj osjećaj nedostatka pokretljivosti, jeste jedan od najjačih i najprisutnijih obrazaca u današnjoj BiH. To se i primjetilo u mom istraživanju u jednom Sarajevskom naselju. U toj studiji sam se fokusirao na to kako ljudi gledaju ulogu države, jer su to vrlo često spomenuli kao ključni faktor: država, rekli su, je ta koja treba da obezbjedi ‘normalan život’. Ljudi čeznu za normalnim životima, i za to, vjeruju, treba im ‘normalna država’. Važno je reći da, kad kažem država, ne mislim specifično na BiH ili entitet ili kanton, nego na opšti institucionalni okvir u kojem se odvijaju naši životi. Dakle radi se o uređenju jednog društva u najpraktičnijem smislu istog. To uključuje i školstvo i gradski prevoz i održavanje naselja i tako dalje. A tu, ljudi su mi rekli, normalne države nema. Po njihovom mišljenju, jedino dobro što je Dejton donio je prestanak pucanja; i naravno to nije mala stvar. Ali moji sagovornici su doživljavali taj Dejton istovremeno kao ogromnu prepreku, jer onemogućuje izgradnju takozvane ‘normalne’ ili ‘funkcionalne’ ili ‘uređene’ države. A bez takve države, oni smatraju, nema normalnog života. Tako da ispada da je država na čekanju, pa je time i život na čekanju.

ON:  Koči li nas tradicija da se pokrenemo sa mrtve tačke?

Stef Jansen: Mislim da ne možemo gledati ‘tradiciju’ na tako jednostavan način, kao kočnicu. Smatram da sa jedne strane u BiH zaista postoji entuzijazam za specifične forme tradicije, recimo u etnonacionalnom-religioznom-patrijarhalnom ključu, i da u tome ima puno politički problematičnog. Ali čini mi se da jedan veliki dio tog entuzijazma često ne prelazi nivo koketiranja. Mislim da čak možemo reći da je najraširenija tradicija u ovoj zemlji danas nešto što bismo mogli nazvati ‘tradicijom modernog’. Više nego u etnonacionalno-religiozno-patrijarhalnoj tradiciji, koja često jeste vidljivija u javnoj sferi, upravo tu vidim najveći zajednički imenitelj u stanovništvu. Kod većine ljudi postoji čežnja za takozvanim normalnim životima u kojima se ide naprijed, u kojima postoji uslov za pojedinačni i kolektivni boljitak. Velikim dijelom, ta ‘tradicija modernog’ se bazira na iskustvenom sjećanju jednog drugačijeg života za vrijeme SFRJ. Moji sagovornici su na to vrijeme gledali vrlo pozitivno, uglavnom se taj život označavao kao ‘normalan život’, i spominjali su posao, standard, školstvo, zdravstvo, putovanja, slobodu, i tako dalje. Mada se to ne treba idealizovati, mahom su govorili kako su prije rata imali uređenu državu i jednu sigurnu budućnost. To se brutalno prekinulo 1992. godine. U Sarajevu pod opsadom, moji sagovornici kažu, živjeli su dan za danom, samo da sačuvaju živu glavu, da nađu hranu, vodu, lijekove i tako dalje. Očajnički su željeli kraj nasilja, ali primjetno je i to da su imali dosta velikih nada za period kada se taj rat završi. Naime, nadali su se povratku ‘u normalu’, ponovnom priključku u toku normalnog života u kojemu se ide na bolje. A djelomično baš zbog toga se poslijeratni period dožviljava kao užasno razočaranje, jer koliko god da je vremena prošlo, a prošlo je previše vremena, ljudi imaju osjećaj da je uzalud prošlo. Tu je važno i reći da se ovdje često znaju predstavljati problemi u ovoj zemlji kao posljedice mentaliteta ‘našeg čovjeka’. To je svojevrsni samoproglašeni Balkanizam, gdje se BiH predstavlja kao vječni izuzetak. Znate kako se kaže: „Gdje to ima“, ljudi će reći, „pa to nigdje nema“. Time se kaže da ovdje ništa nije kako treba, i insinuira se da je to tako jer u ljudima u BiH ima, kao, neka kulturna mana. Mislim da je to potpuno progrešno. I za to smatram da je bitno reći da taj osjećaj zastoja, nepokretljivosti, ma koliko god imao svoju specifičnu formu u BiH zbog rata, zbog etnonacionalizma, i tako dalje ipak nije jedinstvena pojava. Jer širom svijeta mi danas živimo u nekim vremenima nakon nečega, dakle u vremenima u kojima priča o modernim, to jest ‘normalnim’ životima, u kojima se možemo nadati sigurnoj budućnosti, više nije pristupna za veliki broj ljudi.

ON: Šta nam je donijelo dejtonsko međuvrijeme?

Stef Jansen: Tu bih se vratio na vezu između čeznje za normalnim životima i za normalnom državom. Što se toga tiče, mogli bismo reći da se kroz Dejtonsko međuvrijeme provlače barem tri velika paradoksa. Prvi je da se većina ljudi žale da im je država i previše odsutna ali i previše prisutna. S’ jedne strane kažu da nema uređenog sistema, da država pati od neefikasnosti, korupcije, javašluka. Dakle tu vidimo osjećaj da su ljudi prepušteni sami sebi, da država ne vodi računa o njima. A s’ druge strane, ti isti ljudi će istovremeno reći da im država – ustvari ‘politika’ – ne da mira. Dakle, za njih, premalo ima države, a previše je ima. Drugi paradoks je u porukama koje građani dobijaju od vladajućih struktura. Sa jedne strane tu su stalni pozivi na strpljenje: da se ne može očekivati boljitak preko noći, i to već 20 godina. Dakle, neka čekaju samo izbore, neka čekaju na paket jedan, na paket dva, samo još malo da trpe, pa će sve biti bolje. A sa druge strane istovremeno uočavamo pozive za kretanje naprijed, pogotovo na takozvani put u Evropu. Treći paradoks je da je politika svima prljava, nemoralna, ali sa druge strane ona itekako može jednom nezanemarivom broju ljudi da pruži uslove za puku reprodukciju svakodnevnog života. Dakle, mnogima je politika daleka i odvratna, ali i bliska i intimna i, u datim okolnostima, poželjna. Tu možemo vidjeti da se ova tri paradoksa vrte oko uloge države i pokretljivosti za takozvane normalne živote, oko toga kako ići naprijed i u kojem okviru. Tu možemo uočiti nešto kao začarani krug: kao da bi država sama sebe trebala da generiše, da se konstituiše. Kako vidi velika većina ljudi u ovoj zemlji: bolest leži u državi, a i lijek leži u državi.

Ciklus predavanja „Modernizacija i tradicija: zašto jedno isključuje drugo?“ organizovali smo u saradnji sa Friedrich Ebert Stiftung.

Autorica: M.P.