Sekunde, minuti, sati. Dani i godine. Prolaze. Budimo se s ubjeđenjem zvanim ,,biće bolje”. Ja sam odustao od tih riječi. Uvijek sam na svijet gledao realno i, priznajem, pesimistično. Pokušavam zamisliti situaciju u kojoj nam je kao društvu bolje, ali ne ide mi. Zar je to uopšte moguće? Prošlost nas brine, a sadašnjost je uvijek nepredvidljiva, za tili čas pretvori se u prošlost. Međutim, mene najviše kopka budućnost. Realni pokazatelji kažu da je neizvjesna. Očekivanja nisu sjajna. Kažu da će nam biti gore. Neću reći pa zar može gore?! Može, i te kako. Niko ne zna šta nas očekuje, šta nosi dan, a šta noć. Živjeti u takvom okruženju zaista je rizično. Rizično za našu egzistenciju, sreću i psihu. Pitanje s dugom tradicijom ovdje je – otići ili ostati? Većina mladih je svjesna mnogih problema, te zato radije bira prvu opciju, opciju koja im vjerovatno nudi bolje uslove života u svakom pogledu. Priče mladih koji su, s jedne strane, uspješni_e studenti_kinje, ali s druge strane i neuspješni_e, jer ne mogu naći adekvatan posao, tjeraju nas da drhtimo zbog straha od sopstvene budućnosti.
Opširnije