Na današnji dan 27. novambra 1953. godine dvadeset žena tadašnje SFRJ proglašeno je narodnim heroinama. Evo zašto je važno znati ko su one i zašto ih se trebamo sjećati.
Žene narodni heroji je naziv za 91 pripadnicu Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) koje su u periodu od 1943. do 1974. godine odlikovane Ordenom narodnog heroja. Prilikom odlikovanja, one su dobijale počasni naziv narodnog heroja, zbog čega su često nazivane narodnim heroinama. Od 91 odlikovane žene, njih 74 odlikovane su posthumno, a njih 17 za života. Ukupno 73 odlikovane žene stradale su tokom Narodnooslobodilačkog rata (NOR).
U redovima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), od 1941. do 1945, godine, borilo se preko 100.000 žena, od kojih je oko 25.000 poginulo. Od oko 40.000 žena, koliko je ranjeno tokom Narodnooslobodilačkog rata (NOR), preko 3.000 su ostale teški invalidi. Više od 2.000 žena postale su oficiri NOV-a i POJ-a, a pored toga žene-borci su bile — delegatkinje, političkke komesarke, komandiri i komandanti, referentice saniteta, bolničarke, borkinje, puškomitraljesci, bombašice, partijske i skojevske rukovodioteljice i odbornice Narodnooslobodilačkih odbora. Od oko 1.700.000 žrtava koje je Jugoslavija podnijela tokom Drugog svjetskog rata oko 620.000 su bile žene, a samo u logorima ubijeno je više od 282.000 žena. Partizansku spomenicu 1941. godine dobile su ukupno 3.344 žene.
Vera Aceva – Dosta (Oreovac, 24. septembar – Skoplje, 10. novambar 2006. ) bila je učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
Od šesnaeste godine Vera je u omladinskom pokretu. Dijeli letke, okuplja omladinske grupe, prisustvuje svim skupovima radnika u Prilepu. A kada bi buknule demonstracije, Vera je bila rame uz rame s radnicima, u prvim redovima.
Za vrijeme priprema ustanka imala je 22. godine i rukovodila je vojnim štabom u Prilepu. U to vrijeme imala je ilegalno ime Dosta. Od kraja 1941. godine do oslobođenja rukovodila je radom mnogih partijskih organizacija u Makedoniji.
Početkom 1942. radila je u Strumici, Bitolju, Štipu i Skoplju. Od avgusta 1943. godine bila je rukovodilac partijske organizacije u Šarskom partizanskom odredu, a zatim i zamjenica političkog komesara Prve makedonsko-kosovske brigade, od njenog formiranja do januara 1944. godine kada ponovo prelazi na partijski rad rukovodeći Oružanim komitetom za Veles, Tikveš i Štip.
Poslije oslobođenja vršila je niz rukovodećih partijskih i državnih funkcija. Umrla je 10. novembra 2006. godine.
„Žene su nerijetko bile i bolji borci od muškaraca. Žena kukavica gotovo i nije bilo. Išle su tamo gdje je trebalo, često su bile i izdržljivije u tegobama“, govorila je Aceva poslije rata.
Malči Belči (Ljubljana, 7. jul 1903. – 31. januar 1943.) bila je učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
Malči je prije Drugog svjetskog rata bila radnica i član kulturno – umjetničkog društva „Sloboda“ i učestvovala je u akcijama radničkog pokreta.
Bila je srekretarka partijske organizacije na Vuču. Uhapšena je od Italijana, krajem januara 1943. godine prilikom prenošenja ilegalno partijskog materijala. Poslije pet dana mučenja, streljana je 31. januara sa 39. godina. u Ljubljani.
Marija Vidović – Abesinka (Novska, 6 februara 1924.- Jalkovec kraj Varaždina 29. aprila 1942.) bila je sudionica Narodnooslobodilačke borbe i Narodna Heroina Jugoslavije.
Sa 15. godina je pridružila radničkom pokretu i priključila se Savezu komunističke omladine Jugoslavije. Njena tri brata su isto bili akrivni članovi radničkog pokreta. Neposredno prije rata je sudjelovala u svim akcijama: u dijeljenju letaka, skupljanju dobrovoljnih priloga, organiziranju okupljanja, rada među omladinom, širenju literature i slično.
Poslije okupacije Jugoslavije, KPH joj je dala zadatak da uspostavi veze sa partijskom organizacijom u Posavini. Kao kurirka više puta je nosila upustva, materijale, letke. Niko od vlasti nije sumnjao da bi jedna djevojčica nosila proglase Centralnog komiteta KPJ u kojima je narod pozvan na oružani ustanak. U septembru 1941. godine, ustaše su uhapsili Mariju i njenog najstarijeg brata. U zatvoru su mučeni nekoliko dana, ali su pušteni jer nisu ništra priznali.
Kada je izašla iz zatvora, Marija je nastavila djelovati u NOP-u. Svakog dana je nosila hranu u zatvor najmlađem bratu. Po naređenju KPH, uspjela je da u zatvor unese pištolj i dvije bombe. Sa 17 godina, 2. oktobra je sudjelovala u uspješnoj akciji spašavanja drugova iz zatvora.
U martu 1942. godine sa 18. godina otišla je na Kalanik u Prvu kalničku partizansku četu i tu je sudjelovala u svim akcijama. Krajem aprila 1942. godine neprijatelji su pokrenuli ofanzivu protiv kalaničkih partizana. Tri dana i tri noći njih 56 su se borili sa 3. 000 dobro oružanih neprijateljskih vojnika. Uz teške gubitke, Marija sa četvoricom drugova uspjela prebaciti preko Bednje. Kako su bili umorni i gladni odlučili su da se odmore i sklone u kuću u selu Jalkovcu u blizini Vraždina. Neko ih je izdao ustašama i 29. aprila ustaše su opkolile kuću i pozvali ih da se predaju. Odgovorili su vatrom i poslije tri sata borbe, Marija je jedina ostala živa. Da ne bi pala u neprijateljske ruke, izvršila je samoubistvo.
Ljubica Gerovac (Jezerane, kraj Brinja 24. oktobra 1919.- Jezerane 16. april 1942.) bila je sudionica Narodnooslobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
Poslije završetka Građanske škole u Zagrebu upisala je Trgovačku akademiju. Zbog komunističih aktivnosti, brzo su je zapazile školske vlasti i policija, koja ju je uhapsila 1937. godine. Nije ništa odala i poslije nekoliko dana je puštena na slobodu. Ubrzo je primljena za članicu SKOJ-a. U jesen 1937. godine istjerana je iz Trgovačke akademije u Zagrebu i školovanje je nastavila u Banjaluci. Policija ju je hapsila 1939. i 1940. godine, ali opet nisu dobili nikakvo prizanje.
U jesen 1940. godine, upisala se na Ekonomsko-komercijalnu visoku školu u Zagrebu, gdje je takođe bila politički aktivna. Iste godine je pimljena za članicu Komunističke partije Jugoslavije. Ubrzo je postala srekretarica Komunističke partije Jugoslavije partijske ćelije Ekonomsko-komercijalne visoke škole.
Poslije okupacije Jugoslavije u aprilu 1941. godine Ljubica je otišla u Liku i priključila se drugovima u rad za oružani ustanak. Kada je izbio ustanak, sudjelovala je u oružanim akcijama. U jesen, sa 22. godine izabrana je za članicu Kotarskog kominteta KPH za Kotar Brnje i srekretaricu Kotarskog komiteta SKOJ-a za Brnju.
Prilikom napada ličkih i primorko- goranskih partizanskih postrojenja na ustaše u Jezeranama, Ljubica je predvodila vod bataljuna „Marko Orešković“. Uspjela je proći neopaženo pokraj bunkera i dovesti partizane do crkve u selu. Dok se vraćala po drugi dio boraca, ustaše su je primjetili i ubili 16. aprila. 1942. godine.
Lizika Jančar – Majda (Maribor, 27. oktobar 1919., Belo kod Medvoda – 20. mart 1943.), bila je učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
Od početka rata radila je za Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije, prenosila ilegalnu literaturu, vodila intendanturu civilnog sektora i slično. Lizika i njen brat Rudi ( član KPJ od 1932. godine) preseljavaju se u Ljubljanu, po nalogu KPJ zaposlili su se u tgovini radio – aparatima, te su radio-aparatima snadbjevali Oslobodilački front i NOVJ.
Sa 22. godine postala je članica Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). U februaru 1943. godine otišla je u partizane u Dolomitski partizanski odred gdje je radila kao pomoćnica radio-telegrafista.
Dana 17. marta 1943. godine započela je italijansko-njemačka ofanziva protiv Dolomitskog odreda, Lizika je jedna od rijetkih preživjelih iz svoje grupe. Poslije dva dana sa svojom drugaricom se sklonila u obližnje selo Belo, da nađu hranu i vezu. Tamo su ih našli balogradisti, koji su ih zarobili. Od Lizike su zahtjevali da oda skrovište i pratizanske radio-veze, mučili su je ali ona ništa nije odala. Sutradan u jutarnjim satima 20. marta, sa 23 godine je ubijena.
Slava Klavora ( Maribor, 11. maj 1921. – Maribor, 24. avgust 1941.) bila je učesnica Narodnoodlobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
Pohađala je Ekonomsku školu u Mariboru i tu se susrela sa komunistima. Na jesen 1939. godine, upisala je Ekonomski fakultet u Zagrebu. Tu je postala članica ljevičarskog akademskog društva Triglav. Krajem iste godine postaje članica Komunističke partije Jugoslavije i ubrzo je izabrana u aktiv partijske ćelije.
Aprila 1940. godine učestvovala je u kulturnoj turneji po Bosni i Hercegovini i u radu narodno- odbrambenog tabora na jugoslovensko – austrijskoj granici i u Prekomorju.
Nekoliko dana prije Aprilskog rata 1941. godine se vratila u Maribor, postala je članica Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Slovenije za Štajersku. U komitetu je bila odgovrna za rad SKOJ-a, čija je bila srekretarica.
Poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine, prešla je u ilegalnost i obavljala je kurirske poslove. Pomagala je i u ilegalnoj tehnici u stanu Mare Čepić i radila je na šapirografu.
Dana 7. avgusta 1941. godine gestapovci su provalili u stan Mare Čepić i uhapsili sve ilegalce koje su tamo zatekli, među njima i Slavu. Sutradan su je odveli u Grac, pokušali su da dobiju informacije ali ništa nije odala potom su je 15. avgusta vratili u Maribor. Uveče 24. avgusta streljali devet drugova i Slavu Klavor. Imala je 20. godina kad je strijeljana.
Katarina Patrnogić Cica (Prizren, 30. oktobar 1921. – Beograd, 1. decembar 1971.) bila je učesnica Narodnooslobodilačke borbe, narodna heroina Jugoslavije.
Katarina po završetku gimnazije 1939. godine, upisala Pravni fakultet u Beogradu, a 1941. godine postala članica Komunističke partije Jugoslavije.
Pošto je Prizren pripao italijanskoj okupacionoj zoni, Katarina je bila uhapšena i mučena od strane karabinjera, ne bi li odala svoje drugove i drugarice, ne izdavši nikoga, puštena je iz zatvora. Nekoliko mjeseci provela je u Orahovcu, radeći na organizovanju NOP-a, te se vratila u Prizren, gde je ponovo uhapšena u avgustu 1942. godine.
Iz prizrenskog zatvora prebacili su je u zatvor u Tirani, gdje se po dolasku uključila u pripreme za bjeg, koje je zajedno s ostalim komunističkim zatvorenicima uspešno sprovela januara 1943. godine.
Nakon bjekstva, Katarina se uključila u vojne redove i u aprilu 1943. godine postala je borkinja Šarplaninskog partizanskog odreda. Potom je postavljena za zamjenicu političkog komesara čete, a 8. avgusta 1943. godine postala je politička komesarka Trećeg bataljona Osme preševske brigade. Za vrijeme borbi na teritoriji Kosova i Metohije, učestvovala je sa ostalim drugovima i drugaricama u oformljavanju Druge kosovsko-metohijske brigade, u kojoj je takođe bila zamjenica političkog komesara. Od 1944. godine do kraja rata bila je zamjenica političkog komesara Četvrte kosovsko-metohijske brigade, a nakon završetka rata bila je poslanica šarplaninsko-gorskog izbornog sreza u Narodnoj Skupštini Jugoslavije, sekretarka Sreskog komiteta KPJ u Prizrenu, članica Oblasnog komiteta i Centralnog Komiteta SK Srbije.
Preminula je 1971. godine, u pedesetoj godini života, vršeći dužnost potpredsjednice Skupštine Kosova.
Olga Radišić Petrov ( Baranda, kod Pančeva 1. decembra 1920. – Jajinci, kod Beograda 9. maj 1942.) bila je učesnica Narodnooslobodilače borbe i narodna heroina.
Poslije prvog razreda gimnazije prešla je u Učiteljsku školu u Vršcu stanovala kod jedne učiteljice, koja je bila simpatizer Komunističke partije i preko nje se uključila u omladinski revolucionarni pokret. U školi se povezala sa članovima SKOJ-a i KPJ, a 1938. goidne je primljena u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), do kraja školovanja je bila jedan od rukovodilaca ove organizacije u školi.
Pred sam kraj školovanja bila je uhapšena sa 20. godina kada je policija u dvorištu njene kuće pronašla kofer, sa ilegalnim partijskim materijalom. Policijski isljednici su je ucjenjivali da ako ne prizna da je kofer njen, neće moći da diplomira. I pored straha od zabrane diplomiranja, poricala je bilo kakvu vezu sa koferom. Na inicijativu grupe profesora, puštena je da se brani sa slobode. Poslije završene mature, na sudskom procesu je bila oslobođena, zbog nedostatka dokaza. Ubrzo je ponovo uhapšena, zajedno sa grupom komunista koji su bili osumnjičeni da su rasturali ilegalne partijske letke, ali je ponovo zbog nedostatka dokaza bila puštena. Poslije ovih nemilih događaja Olgina majka Leposava i sestra su se preselile u Pančevo.
Poslije školovanja je primljenja u Komunističku partiju. Zajedeno sa suprugom Borislavom Bracom Petrovom radila je partijskoj tehnici i kod sebe imala sav partijski propagandni i teorijski materijal. Bila član Mesnog komiteta SKOJ-a organizovala je nove partijske ćelije i organizovala štrajkove. Bila je kurikar između Okružnog i Pokrajinskog komiteta KPJ.
U jesen 1940. godine poslije povratka sa ilegalnog sastanka sa grupom komunista je uhapšena, bila je mučena ali nije rekla ni riječ. Nekoliko dana pred početak rata 17. marta 1941. puštena je zajedno sa ostalim zatvorenicima.
Poslije Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije okupatori su naštetili partijskoj organizaciji, ali Olga i drugovi su i dalje radili na organizovanju ustanka. Kuća Olgine majke Leposave Radišić je bila pod prismotrom policije. Zbog toga su se Olgina majka i sestre preselile kod rođaka u Čentu. Da bi iz kuće iznijela preostali partijski materijal Olga je, obučena u seljanku na konjskim kolima natovarenim kukuruzovinom došla u kuću i prenijela materijal. Zbog daljeg nemogućstva rada u Pančevu, Olga je po partijskom zadatku prešla u Crepaju.
Oktobra 1941. godine policija je opkolila kuću u Crepaji, gdje je održavan satanak, na kojem se nalazila i Olga. Vidjevši da se ne mogu izvući, ilegalci su prihvatili borbu. Olga je tada iako ranjena ipak uspjela da se izvuče i pobjegne. Sklonila se u rodno selo, kod jednog poznanika koji ju je izdao, prijavivši je policiji za nagradu od 25.000 dinara.
U istražnom zatvoru provela je šest mjeseci. Podvrgnuta strašnom mučenju – vješali su je za kosu, pekli meso na nogama, povrjeđivali stare rane i sl. U svojoj ćeliji u istražnom zatvoru, svojom krvlju je napisala na zidu – „Ponosno umirem za KPJ“. Strijeljana je 9. maja 1942. godine u Jajncima.
Olgin suprug Borislav Braco Petrov takođe je poginuo tokom Narodnooslobodilačkog rata kada je u martu 1942. godine bio opkoljen u jednoj kući kod Pančeva.
Vida Bernot Tomšič, (Ljubljana, 1913. – Ljubljana, 1998.), učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
U toku studija se pridružila naprednom studentskom pokretu i učestvovala u mnogim štrajkovima. Godine 1934. postala je članica Komunističke partije. Iste godine se upznala i sa svojim budućim mužem Antonom Tonetom Tomšićem, narodnim herojem.
U novembru 1943. godine je uhapšena i pred ljubljanskim Okružnim sudom osuđena na devet mjeseci zatvora. Poslije izlaska iz zatvora, nastavila je ilegalni rad u partijskoj organizaciji i učešće u studentskom pokretu. Učestvovala je u štampanju i širenju ilegalnih i legalnih listova i brošura.
Juna 1940. godine je na Pokrajinskoj konferenciji izabrana za članicu Centalnog komiteta komunističke partije Slovenija, zatim je bila u partijskoj školi CK KPJ u Makarskoj. Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u oktobru iste godine izabrana je za članicu Centralnog komiteta KPJ.
Od prvih dana okupacije Kraljevine Jugoslavije učestvovala je u pripremama za oružani ustanak i radila na učvršćivanju partijskih organizacija na području Ljubljanske pokrajne. Početkom 1941. godine učestvuje u osnivanju legalnog partijskog lista za žene „Naša žena“. U avgustu iste godine je kao ilegalka za kojom je bila izdata potjernica, rodila sina. Na dojavi izdajnika Italijani su 10. decembra 1941. godine uhapsili Vidu i njenog supruga. Vida je koristila ilegalno ime Marija Pevec. U zatvoru je mučena da bi priznala ilegalni rad i rad svog supruga, za kojeg su znali da je jedan od glavnih vođa ustanka. Nije ništa priznala, čak ni svoje pravo ime. Zajedno sa suprugom je odvedena u gestapov zatvor u Begunjama, ali ih je Gestapo posle dva mjeseca vratio italijanskim vlastima.
Šesnaestog maja 1942. godine italijanski vojni sud ih je na procesu protiv njenog supruga i ostalih, osudio na 25. godina zatvora. Kada su njenog supruga strijeljali, nju su juna 1942. godine odveli u zatvor u Veneciju, zatim Ankonu, pa u Kompoboso i u Tranu.
Posle kapitulacije Italije je, zajedno sa drugim zatvorenicima, dovedena u logor anglo-američke vojne uprave u Karbonari, kod Barija. Tu je organizovala partijsku organizaciju u logoru i bila među osnivačima Prve prekomorske brigade u kojoj je jedno vrijeme bila zamjenica političkog komesara.
Poslije oslobođenja Jugoslavije, Vida Tomšič vršila je značajne državne funkcije. Umrla je 10. decembra 1998. godine u Ljubljani.
Radmila Trifunović Milosavljević Hitra (Aleksandrovac, kod Požarevca 15. septembar 1919. – Oreškovca kod Petrovca na Mlavi, 5. maj 1943.) bila je učesnica Narodnoslobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
Kao učenica gimnazije u Požarevcu pristupila je omladinskom revolucionarnom pokretu. Godine 1938. postala je članica, a zatim je rukovodila Savezom komunističke omladine Jugoslavije u gimnaziji. Godine 1939. primljena je u Komunističku partiju Jugoslavije.
Poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije, odmah je prekinula studije medicine u Beogradu i vratila se u rodno mjesto. Aktivno je učestvovala u organizovanju ustanka u Moravskom savezu. Radila je na osnivanju partijskih u sovjetskih organizacija i narodnoodlobodilačkih odbora.
Avgusta 1941. godine postala je član Oružanog komiteta KPJ za Moravski srez. Tokom zime 1941/42 godine promrzla je i teško se razboljela. Čim se oporavila, ponovo je nastavila politički rad. Postavljena je za instruktoru OK KPJ za Moravski srez. Zahvaljujući njenoj aktivnosti, ponovo je oživio rad partijske organizacije u moravskom savezu, a u proljeće 1943. ponovo je formirano sresko partijsko rukovodstvo.
Maja 1943. godine došla je u selo Oreškovica na sastanak partizanske čete. Dok su bili na sastanku, opkolile su ih jedinice Sreške državne straže (SDS). Potom se razvila žestoka borba. Radimila se iako teško ranjena ubila, da ne bi živa paka u ruke neprijatelju.
Lidija Šentjurc (Hrastnik 18. mart 1911. – Ljubljana 25. decembar 2000.) učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
Još kao učenica Učiteljske škole u Ljubljani se povezala se sa revolucionarnim omladinskim pokretom. 1932. godine postala je članica Komunističke partije Jugoslavije. Zbog komunističkog delovanja 1933. godine je uhapšena i izvedena pred Državni sud za zaštitu države, koji ju je osudio na dvije godine robije, koju je izdržavala u zatvoru u Požarevcu. Po povratku iz zatvora nastavila je revolucionarni rad.
Odmah poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine Njemci su otpočeli sa masovnim iseljavanjem Slovenaca iz Slovenije, koje su pripojili Trećem rajhu. Zajedno sa nekoliho hiljada sunarodnika bila je internirana u Srbiju. U avgustu, po partijskom zadatku je ilegalno došla u okupiranu Ljubljanu i uključila se u rad na osnivanju masovne narodnooslobodilačke omladinske organizacije, čiji je u početku bila sekretar.
Od proljeća 1942. godine do 1943. godine radila je kao srekretarica Okružnpg komiteta KPS u Ljubljani, a po odlasku rukovodstva Narodnooslobodilačkog pokreta iz grada, postala je članica Povereništva Centralnog komiteta KP Slovenije i Izvršnog odbora Oslobodilačkog fronta za Ljubljanu. Potom je prešla na oslobođenu teritoriju gdje je uključena u članstvo CK KPS. Na Kočevanskom zboru oktobra 1943. godine, izabrana u Slovenački narodnooslobodilakčki odbor. Početkom 1944. godine CK KPS ju je uputio na politički rad u Slovenačko primorje, gdje je bila sekretar Povereništva CK KPS za Slovenačko primorje, Gorenjsku, Korušku i Trst. U Trstu je učestvovala u stvaranju slovenačko-italijanske antifašističe organizacije „Radničko jedinstvo“.
Umrla je 25. decembra 2000. godine.
Na današnji dan, 27. novembra narodnim heroinama Jugoslavije proglašene su još i Milica Vučetić, Milanka Kljajić, Zorka Zaga Malivuk, Danica Materić, Vera Mišević, Mara Naceva, Ljubica Odadžić, Zorka Regancin i Mira Svetina. Nažalost nismo uspjeli naći nikakve informacije i biografije o ovim narodnim heroinama.
Slava im i hvala! SMRT FAŠIZMU!