Zašto bih ja, kada mogu drugi?
Piše: Valentina Arsenović
Činjenica je da sve više mladih odlazi iz Bosne i Hercegovine. Stanje nije baš najbolje, budimo realni. Mišljenja su podjeljena. Neki će reći da je daleko i od dobrog, neki će reći da nije toliko loše, ali jedno je sigurno – mladi odlaze dalje. Već dugo vremena vlada urbana legenda kako je tamo negdje vani bolje, bolji je životni standard, lakše je. Možda i jeste. Sa druge strane možda sami sebe guramo u doba gotovana. Sve se čeka na srebrnom tanjiru i to tuđem. Ne mora da bude tako.
Ako nam nešto smeta, trebamo to promjeniti. Ako je nečije bolje, trebamo poboljšati naše. Ne smijemo trčati za tim, ostavljajući svoje. Ili još gore, samo kukati a ne raditi ništa. Evo, ne moraš se mješati u politiku. Skupi hrabrosti, izađi na ulicu i skreni pažnju javnosti na ono što ti smeta. Možda prvi pokušaj ne bude uspješan koliko očekuješ, ali ne treba tako lako odustati. Ništa preko noći nije nastalo.
Nezainteresovanst nas uporno vraća na početnu tačku. Bar svaki drugi pojedinac ili pojedinka smatraju da nije na njima da uvode novine i da pokušaju popraviti situaciju. Uglavnom su izgovori da se to njih ne tiče, da imaju pametnija posla i da on/ona ne može ništa uraditi. E to je velika zabluda.
Nezainteresovanost je u neku ruku prouzrokavana neinfomisanošću. Kako da pomogne onaj koji ne zna da može pomoći? Nije u redu kritikovati samo stanje u državi kad sami ne radimo mnogo toga da ga poboljšamo. Uzeću za primjer izbore.
Moja generacije ove godine ima biračko pravo. Iskreno, kao da ga i nema, ako se u obzir uzme broj njih koji će izaći na glasanje. Kada pitam zašto, reći će da imaju mnogo pametnija posla, da su umorni od politike (iako im je vjerovatno politika posljednja rupa na svirali), da njihov glas neće promjeniti ništa… Na izbore su počeli gledati kao na kakav običaj koji se, eto održava reda radi. U najgorem slučaj, taj jedan glas je glas manje za onog koga više ne želiš da gledaš kako upravlja.
Sve više i više njih koristi ove izgovore smatrajući da su jedini koji tako misle, ili da je to stav manjine. Pa i da jeste, danas ćeš ti promjeniti mišljenje, sutra ćeš porazgovarati sa mnom, pa se možda i moj stav promjeni.
Nastavimo li tako, promjena neće ostati na par nas. Mogla bi to biti drastična promjena samo da mnogima, dok se razgovara o ovome, kroz glavu ne prolazi „A zašto baš ja, kada mogu drugi?“.
Valentina Arsenović je studentica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Nekolio godina se bavi volonterizmom u svojoj lokalnoj zajednici. Učesnica je nekoliko mirovnih seminara.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.