Zašto ćutimo?
Zašto smo licemjerni? Zbog toga što me ovo društvo uči da budem licemjerna, uči me da budem selektivna kada su iskonska, temeljna prava ljudi u pitanju, uči me da budem selektivna u pružanju podrške i pomoći, uči me da budem selektivna u solidarnosti. Jučer čitam kako će Švedska od sljedeće školske godine kao obavezan predmet u osnovne škole uvesti feminizam. Revolucionarno, za jednu balkansku ženu odnos Kraljevine Švedske prema pravima djece i žena je raj na zemlji. Kada u nekom neobaveznom razgovoru sa svojim starijim članicama porodice ili komšinicama spomenem kakav je stepen zaštite žena i djece u spomenutoj rajskoj Švedskoj, slušaju me sa čuđenjem i zanimanjem djeteta koje prvi put sluša nekog člana svoje porodice koji mu čita bajku.
Upoznat ću vas sa apsurdnim, u isto vrijeme i ironičnim, činjenicama. O pravima žena i onim prvima koje su svoj glas digle zahtijevajući ista, prvi i posljednji put u svome cjelokupnom obrazovnom procesu čula sam na času etike u srednjoj školi, mada ta lekcija nije bila u nastavnom planu i programu. Profesor etike na svojim časovima se uglavnom nije držao plana i programa i na tome sam mu vječno zahvalna. Sa druge strane, za pune četiri godine studija prava nikada, niko, niti jednu minutu predavanja nije posvetio pravima žena, onima koje su prvi put digle glas za ravnopravnost, o nasilju nad ženama, sistemu zaštite… Nikada, niko!
Dok iz godine u godinu rastu generacije ljudi koji vjeruju da je sasvim u redu biti selektivno pravedan, moralan i društveno odgovoran jer ga je društvo tome naučilo, hiljade žena i djevojčica svakoga dana bivaju žrtvama fizičkog, seksualnog, psihičkog i online nasilja. Mi o tome ćutimo ili sa vremena na vrijeme pričamo sa komšinicom u svoja četiri zida, ali skoro nikada zbog toga što smo zabrinuti. Najčešće je razlog to da bismo zadovoljili svoje najniže pobude za znatiželjom i tračanjem. Recite mi da to nije licemjerno! Recite mi da nije licemjerno vidjeti sve i ne vidjeti ništa kroz špijunku vaših ulaznih vrata u zavisnosti od okolnosti. Vidimo i čujemo kada komšije posjete rođaci, poznanici, gatare, ljubavnici, znamo bolje od njih šta su pričali ili radili u njihova četiri zida. Ali ne čujemo kada u istom tom stanu otac, muž, sin iz dana u dan vrijeđa i ponižava ženu ili djevojčicu, ne čujemo njegove prijetnje i njegove udarce i ucjene, ne čujemo njen plač, uzdahe i jecaje, ne čujemo i ne vidimo kada joj dolaze na vrata i prijete. Odbijamo primjetiti njihove uplakane oči, modrice na njihovom licu i tijelu, čak se ne usuđujemo pitati bilo šta, jer tako nam je lakše, samo nama je lakše. Prolazimo na ulici pored muškarca i žene koji se svađaju, ne reagujemo kada čujemo da je on vrijeđa čak ni onda kada na ulici digne ruku na nju. Ako čak i na trenutak pomislimo da učinimo nešto, svoju savjest umirimo jednom rečenicom, našom dobro poznatom kolektivnom mantrom. To se nas ne tiče.
Tiče nas se! Tiče nas se svaki udarac, svaka modrica, uvreda, prijetnja i svako poniženje, svaka neprospavana noć, svaka strepnja. Tiče nas se, jer smo sutra to mi. Ne lažite sebe time da se to vama ne može desiti! Sutra je to tvoja kćerka, sestra, majka, prijateljica. Tiče vas se, jer kada svjedočite nasilju i kada na bio koji način saznate da se ono desilo kada ne reagujete, kada prećutite, to govori mnogo o vama. Govori da odobravate nasilje, vi ste saučesnik. Kada kažete da je djevojka isprovocirala silovatelja samim time što je bila oskudno odjevena, vi branite silovatelja i odobravate njegov postupak. Kada kažete da je žena zaslužila udarac zbog toga što se usprotivila mišljenju ili odluci muškarca ili što mu je odgovorila na uvredu, vi branite nasilnika i odobravate njegov postupak. Ako tako postupate, ne mogu, a da se ne pitam da li biste i vi isto postupili da ste se našli u poziciji silovatelja i nasilnika kojeg branite. Da li biste ga opravdavali kada bi žrtva silovanja ili nasilja bila vaša kćerka, sestra, majka, prijateljica? Licemjerno, zar ne?
Tiče nas se što se nasilnik nakon jednog dana u pritvoru vraća u kuću gdje se nasilje dogodilo i najčešće ponovo čini još okrutnije nasilje. Tiče nas se što žene žive u strahu i godinama trpe nasilje jer su ih naše majke odgajale da ćute i trpe jer zamislite, uvreda, ucjena i šamar nisu ništa. Tiče nas se što žrtve nasilja ne napuštaju nasilnike jer su egzistencijalno ovisne o njima i to što naša djeca godinama bivaju svjedocima i nerijetko žrtvama nasilja, pa se pitamo zašto je maloljetnička delikvencija sve prisutnija i zašto se mladi ljudi odaju porocima. Tiče nas se što postoji sve veća potreba za sigurnim kućama i to što se naša država skoro pa nikako ne brine za finansiranje istih, i to što su skoro sve sigurne kuće pred gašenjem jer nemaju sredstva kojima bi finansirale svoje osnovne troškove. Tiče nas se što Ustav naše države, međunarodne konvencije, porodični zakoni, krivični zakoni i zakoni o zaštiti od nasilja u porodici na svim nivoima garantuju ravnopravnost, zabranjuju diskriminaciju, predviđaju zbrinjavanje žrtve nasilja u porodici, kažnjavanje počinioca nasilja. Praksa je nažalost drugačija. Krive su državne istitucije i organi koji su dužni da se bave ovom problematikom, krive su porodice i društvo koje su odgojile nasilnike i koji na nasilje gledaju kao na normalnu pojavu. Ali krivi smo i mi kada god okrenemo glavu, kada opravdavamo, kada prećutimo, kada ne reagujemo, kada ne pomognemo.
Azra Berbić, rođena je u Zenici, živi u Kaknju. Po zanimanju je pravnica. Učestovala na Mostar International Model United Nations u poziciji delegata Chilea pri Savjetu Sigurnosti Ujedinjenih Nacija i“Liberty English Seminar“ u organizaciji Language of Liberty Institute. Tokom studija volontirala je u Centru za pravnu pomoć GRAM CONCORDIA, Crvenom krstu Kakanj i u Domu za nezbrinutu djecu u Zenici. Danas radi kao dopisnica časopisa za mlade Preventeen i portal lgbt.ba.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.