Želim promjenu želim bolju Bosnu i Hercegovinu
Sekunde, minuti, sati. Dani i godine. Prolaze. Budimo se s ubjeđenjem zvanim ,,biće bolje”. Ja sam odustao od tih riječi. Uvijek sam na svijet gledao realno i, priznajem, pesimistično. Pokušavam zamisliti situaciju u kojoj nam je kao društvu bolje, ali ne ide mi. Zar je to uopšte moguće? Prošlost nas brine, a sadašnjost je uvijek nepredvidljiva, za tili čas pretvori se u prošlost. Međutim, mene najviše kopka budućnost. Realni pokazatelji kažu da je neizvjesna. Očekivanja nisu sjajna. Kažu da će nam biti gore. Neću reći pa zar može gore?! Može, i te kako. Niko ne zna šta nas očekuje, šta nosi dan, a šta noć. Živjeti u takvom okruženju zaista je rizično. Rizično za našu egzistenciju, sreću i psihu. Pitanje s dugom tradicijom ovdje je – otići ili ostati? Većina mladih je svjesna mnogih problema, te zato radije bira prvu opciju, opciju koja im vjerovatno nudi bolje uslove života u svakom pogledu. Priče mladih koji su, s jedne strane, uspješni_e studenti_kinje, ali s druge strane i neuspješni_e, jer ne mogu naći adekvatan posao, tjeraju nas da drhtimo zbog straha od sopstvene budućnosti.
Zapitam se da li je moguće boriti se, dati sve od sebe i uspjeti? Na pošten način mislim, naravno. Da li će se isplatiti trud koji svakodnevno pokazujem pružajući sve od sebe kroz obrazovanje? Vrijedi li obrazovati se ovdje? U svakom slučaju, da. Bar zbog sebe, ako ništa drugo. Podržavam odliv mozgova. Svako traži svoju sreću tamo gdje se njegov uspjeh cijeni. U većini slučajeva slijedi vapaj za domovinom. No, gotovo je, biraj, sagledaj dobre i loše strane, odluči i prilagodi se. Nemojte se nervirati ako čujete da je neko nepismen dogurao visoko! Sjetite se da većina ljudi u našoj državi te osobe naziva snalažljivim i sposobnim. Često se osjećamo bezvrijednim. Živimo u državi koja je u vlasništvu pojedinaca, a zapravo je i naša. Po pravilu je jedinstvena, ali u svakom smislu je podijeljena politički, nacionalno ili teritorijalno.
Rat je okončan, ali čemu onda stalna huškanja? Pa, nećemo valjda opet?! Ja kao pripadnik postratne generacije, kažem: ne ratu i podjelama, a da: miru i suživotu. Ni sami ne znamo da li smo kulturno bogati ili siromašni. Znamo da jesmo finansijski, možda nam to teže i pada. Možda kad bismo bili ekonomski jači, ne bi bilo ovakvih podjela. Ali, u državi u kakvoj živimo, ovako maštarenje nije preporučljivo. Nažalost, ubijeđen sam da je ovdje najbitniji vaš identitet. Vaše ime, grad iz kog dolazite, nacija ili vjera. Nije da je nebitno, ali za mene nije vrijedno krvi i suza. Nacionalni identitet je nešto što se vijekovima nasljeđuje, pojam koji iskazuje tradiciju i opstanak jednog naroda. Međutim, nikada ne treba veličati svoje, a ponižavati tuđe. Nacionalnost se ne može odabrati pri rođenju, a ni promijeniti. Ona ni u kom slučaju ne treba biti pokretač sukoba, nego naprotiv, tolerancije i suživota. Podjele postoje, one su neminovne, ali ih treba prihvatiti s razumijevanjem i uvažavanjem.
Zar nije dosadno upirati prstom u državne institucije? Pogledajmo oko sebe! Mijenjanje sebe, prije svega, pozitivno utiče na naš život i druge. Hajdemo, činimo dobra djela! Pokrenimo se, motivišimo sebe, možda se smanji doza pesimizma. Nije sve tako crno. Upoznajemo drugačijeg, razgovarajmo s njim! Pomozimo prijatelju u nevolji! Poštujmo starije! Nahranimo psa lutalicu! Korak po korak, mijenjajmo se. Za svoje dobro, za dobro budućih generacija. Na mladima svijet ostaje, a mi smo u najboljim godinama da uradimo nešto. Zaš to uvijek očekivati podršku države, kada je velika vjerovatnoća da je nećemo ni dobiti?! Država – to smo mi. Život je zapravo lijep, a razne negativnosti su sastavni dio svačijeg života. Međutim, šanse za ponor ponovo su velike. Razmislim dobro i shvatim da sam u manjini. Ustvari, zašto bih se prilagodio većini? Zar je loše širiti toleranciju, humanost i poštovanje? Odlučio sam, ostajem pesimista. Nažalost! Strpljenje. Za sada, samo to. I ponovo želim reći ono čuveno biće bolje. Dobro razmislim, a hoće li, da li je moguće?!
Ja ne želim BiH u kojoj su nepoštenje i nepravda svakodnevnica i koraci ka uspjehu! Ne želim BiH u kojoj vlada korupcija, nepotizam i socijalna nepravda. Ne želim BiH u kojoj će me pojedinci etiketirati. Ne želim BiH u kojoj će moj život zavisiti od sms poruke ili poziva. Ne želim BiH u kojoj vladaju diskriminacija i šovinizam. Ne želim BiH koja me tjera iz same sebe. Jednostavno, želim promjenu, želim bolju BiH!
Previše je očekivati od jedne zemlje kao što je BiH da postane visoko razvijena zemlja. U većini razvijenih zemalja radnička klasa je stub jednog društva. BiH definitivno ne mari za radničku klasu, obzirom da je granica između bogatstva i siromaštva drastična. Smatram da bi duplo manja nezaposlenost, veća primanja, kvalitetniji obrazovni sistem prilagođen tržištu rada, aktivnija borba protiv korupcije i niz drugih stvari mnogo pozitivnije uticali na BiH, ali prije svega na njene građane.
Dalibor Kraišniković je učenik ekonomske škole. Volontira u nekoliko nevladinih organizacija i udruženja građana. Osnovica njegovog društvenog djelovanja su ljudska prava (prvenstveno marginalizovane grupe), suočavanje sa prošlošću i omladinski aktivizam. Piše za omladinske časopise “Preventeen” i “Karike”, a povremeno radi kao dopisnik za lokalne nevladine organizacije i portale.
Svi stavovi i mišljenja izneseni u ovom blogu nisu nužno i stavovi i mišljenja Udruženja građana Oštra Nula, i za iste Udruženje građana Oštra Nula ne snosi nikakvu odgovornost.