Žene nisu jeftina radna snaga!

Žene nisu jeftina radna snaga!

Povodom obilježavanja 8. marta – Međunarodnog dana žena u Banjaluci je 07. marta organizovan otvoreni forum na temu „Ženski NEplaćeni rad“.

Iako nam izgleda da su žene danas ravnopravne na tržištu rada, u praksi je drugačije. Pored jednakih plata, žene treba da imaju i jednake mogućnosti za napredovanje u karijeri, kao i mogućnost da ostvare svoja reproduktivna prava i ne budu diskriminisane zbog toga – kakva je inače praksa.

Statistike pokazuju da žene u prosjeku obavljaju znatno veći dio neplaćenog rada što je usko povezano s time da su u gotovo svim profesijama (i tamo gdje su većina) uglavnom raspodijeljene na niže rangirane pozicije.

Prema podacima kojima raspolaže Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2016. godine, žene svakog dana u prosjeku imaju 4,5 sati neplaćenog rada, koji čine kućanski poslovi poput kuvanja, spremanja, pranja, peglanja, odgoja djece i brige o starijima i nemoćnima, dok muškarci domaćinstvu doprinose sa manje od pola tog vremena.

Rezultati istraživanja kanadskog Državnog zavoda za statistiku iz 2015. godine pokazali su kako neplaćeni ženski rad iznosi između 30% i 40% BDP-a.  Iako ovo nije zanemarljiv postotak treba da se zapitamo zašto je ženski neplaćeni rad marginalizovan, neprepoznatljiv u društvu i ne igra bitnu ulogu u ekonomiji?

„Kad na ovo dodamo i sve veća očekivanja u vezi sa dužim ostajanjem na poslu, možemo zaključiti da ženama ostaje vrlo malo slobodnog vremena za  dodatnu edukaciju kako bi mogle napredovati u karijeri ili odgovoriti potrebama tržišta rada, što bi im omogućilo veću ekonomsku nezavisnost.“, rekla je aktivistkinja Milica Pralica.

Na otvorenom forumu „Ženski NEplaćeni rad“, koji je održan u Muzičkom paviljonu Staklenac sa panelistkinjama – Nelom Porobić Isaković iz Međunarodne lige žena za mir i slobodu –WILPF iz Sarajeva, Anđelom Pepić ekonomistkinjom i doktorantkinjom iz Banja Luke, Jelenom Lalatović novinarkom portala Mašina i članicom organizacije Marks21 iz Beograda i Najilom Mujaković bivšom radnicom fabrike “Fortuna” iz Gračanice, diskutovali smo o položaju žena na tržištu rada, populacionoj politici, radnim pravima žena u Bosni i Hercegovini kao i u regiji.

Prava i žena i muškaraca se ne bi smjela razdvajati, a donošenje jako bitnih zakona u BiH i njihova implementacija se vrši bez učešća građana i građanki i bez javne rasprave. Zakonskim rješenjima žene jesu zaštićene na radu, ali to se uopšte ne primjenjuje u praksi. Porodiljsko bolovanje je takođe onemogućeno i žene često ostaju bez posla, a ni u zakonskim rješenjima inspekcije rada ne postoje adekvatne mjere niti im je dato dovoljno prostora da reaguju kazneno. Poslodavci imaju „odriješene ruke“ da praktično krše prava žena na najgore moguće načine i tjeraju ih da ostanu u lancu nesigurnosti.

„Za razliku od RS, u FBiH postoji izvjesna zakonska regulativa koja se odnosi na sve radnike i radnice, a to je obaveza uručivanja obračuna plate koja se u postupcima pred sudom predstavlja olakšicu prilikom izmirenja sredstava. Problem je što ni sami radnici i radnice nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima niti su ih dovoljno svjesni te često rade u „sivoj ekonomiji“. Loše rješenje tiče se i otpremnina i otpuštanja zaposlenih sa dugogodišnjim radnim stažom, pri čemu je izražena diskriminacija jer je potreba za mlađom radnom snagom veća“, ispričala je Anđela Pepić.

VIDEO: Ženski NEplaćeni rad

Trudnice i porodilje su posebno ugrožena kategorija, a bez obzira na nova zakonska rješenja (pravo na odsustvo radi dojenja) ništa se nije promijenilo. U zakonu o radu RS žena majka stiče pravo na penziju za jednu godinu manje staža za svako rođeno dijete. Time se „nagrađuje“ majčinstvo, a visina naknade za porodiljsko se uzima za zadnjih dvanaest plata umjesto tri.

Kada su u pitanju procesi reformske agende, Nela Porobić Isaković smatra da se zemljama tzv. zapadnog Balkana oni pakuju u politički neutralne i neophodne, a one vrlo malo doprinose socijalnoj pravdi i rodnoj jednakosti.

„Kod nas postoji niz socijalno neriješenih pitanja koja vuku posljedice još iz ratnih dešavanja, a mimo političke elite ni feministkinje ni aktivistkinje nisu učestvovale u dijalogu sa širim spektrom bh. društva. Njihovi glasovi su potpuno izignorisani, a ženska perspektiva je zanemarena. Veliki broj naših žena je u fabrikama pod stečajem i fabrikama koje su u krizama, a posebno je nezahvalna pozicija žena iz ruralnih područja. Zgražavajući su rezultati o niskom formalnom učešću žena na tržištu rada uopšte, a još aktivnije neformalnoj ekonomiji“, navodi ona.

Rodna nejednakost u društvu „gura“ žene na prihvatanje svih mizernih uslova i niskih izrabljivačkih plata, a malo je investicija koje osiguravaju poslove ženama i javni sektori koji važe za najveće ustanove poslodavaca žena. Ko proizvodi radnu snagu? Odgovor je naravno žena. Politička kontrola zalazi u najrazličitije oblasti, a kontrola ženskih tijela, pogotovo na Balkanu, izjednačava se sa patrijarhalnim i nacionalističkim režimima.

 „Kada kažemo materinstvo mi mislimo na načine na koje država prepoznaje žene kao subjekte rađanja, a kada kažemo majčinstvo govorimo o praksama brigama i staranja za druge. Ovo dvoje je neophodno odvojiti i majčinstvo treba da bude novi vid borbe. Tržište rada nije jednako ženskoj emancipaciji, a autonomija od muškarca ne znači i autonomiju od države. Insistiranje na rađanju se uslovljava povremenim povećavanjem individualnih dohodaka, a neki sistemski problemi koji se tiču sigurnosti, zapošljavanja, socijalne osiguranosti se stavlja pod tepih. Treba da budemo društvo koje će podržati žene koje ne žele da rađaju, ali isto tako i one koje žele da rađaju“, rekla je Jelena Lalatović.

GALERIJA: Ženski NEplaćeni rad

Žene su izložene svim oblicima rodno zasnovanog nasilja koje se kontinuirano posmatra kao djelo manje društvene opasnosti, za koje sudovi po pravilu izriču uslovne osude i novčane kazne. Žene žrtve ratnog zločina silovanja i torture ni 23 godine poslije rata ne mogu, u većini slučajeva, da ostvare pravo na odštetu i nisu oslobođene plaćanja troškova sudskih parničnih postupaka. Brutalno fizičko nasilje i torturu, pretrpjele su i bivše radnice fabrike Fortuna iz Gračanice koje se više od godinu dana  bore za svoja radnička i građanska prava. Ove hrabre žene posljednjih šest mjeseci protestuju u šatorima ispred fabrike, braneći je kako same kažu svojim tijelima od tajkuna i korumpiranih političara.

„Sud, sudski vještaci i sudski stečajni upravnici su jedan kriminal koji se obrušio na radničku klasu da im jednostavno uzme firmu koju su radnici stvarali i gradili.“, rekla je Naila Mujaković.

Radnicima fabrike Fortuna, koja se već dvije godine nalazi u stečajnom postupku devetnaest godina nije uplaćen radni staž. Radnice ove fabrike su se do sada obratile svim institucijama u Bosni i Hercegovini, nedavno su poslale i žalbu sa svim dokaznim materijalom koji imaju protiv rukovodstva firme Ombudsmanu za ljudska prava u Brčkom. Ukoliko im i to ne pomogne odlučne su u namjeri da tuže BiH Međunarodnom sudu pravde u Strazburu.

„Mi svoju borbu nastavljamo. Nećemo odustati od svoje borbe i od traženja naših radničkih i građanskih prava. Kako ćemo i dokle ćemo i kojim načinima to ćemo vidjeti.  Ako treba tužiti državu, jer mi smo građani BiH, jer mi smo ljudi – građani koji nemaju nikakva prava. U ovoj državi sistem ne funkcioniše u korist građana, već u korist onih koji su na vlasti.“, rekla je Najila.

Sve dok budemo doživljavali naša prava kao nešto što nešto što nam se dodjeljuje i da nekoga moramo moliti za njih nećemo imati građansko društvo. Naša borba treba da se odvija na dva fronta – teorijskom iz kog treba da osvjestimo šta su i koja su to naša prava i praktičnog u kome treba da počnemo zajednički politički da djelujemo i primjenjujemo teorijska znanja koja imamo. Isto tako treba da budemo svjesni da će se borba za naša prava uvijek odvijati, jer se građanska prava ne nasljeđuju!

Otvoreni forum “Ženski NEplaćeni rad” zajedno su organizovali Oštra Nula i Helsinški parlament građana Banjaluka.

Piše: Nataša Lazukić